Iako je na Antarktiku trenutno vrhunac ljeta, okean oko istraživačke stanice Rothera iznosi -1 stepen Celzijusa. Budući da se radi o jednom od najproduktivnijih okeana na planeti, pravoj „supi“ mikroskopskog biljnog i životinjskog planktona, voda je uz to i veoma mutna. To nije svačija ideja idealnog mjesta za ronjenje, ali ronioci s kojima boravim čine se pozitivno uzbuđenima dok se naglavačke spuštaju u dubine.
„Možete vidjeti ove ogromne morske zvijezde sa 40 krakova kakve ne postoje nigdje drugdje, one su mi omiljene“, kaže Pati Glaz, morska biološka iz ronilačkog tima Britanskog antarktičkog istraživanja (BAS).
Njenog partnera, Matta Bella, fascinira „polarni gigantizam“. Strpljivo objašnjava kroz debelu neoprensku masku da je riječ o fenomenu gdje vrste, ekskluzivne za hladne polarne okeane, rastu mnogo veće od svojih rođaka u toplijim vodama. Što je voda hladnija, to više kisika može nositi, a što je više kisika, životinja može više narasti.
„Zbog hladnoće, biologija je ovdje potpuno drugačija“, kaže profesor Lloyd Peck, koji vodi istraživanja morske biologije u BAS-u. „Bića ovdje žive dugo.“
U Antarktiku koji se ubrzano zagrijava, to nije nužno dobra vijest. Životinje ovdje žive dugo dijelom zato što rastu i razmnožavaju se veoma sporo. Antarktičkoj morskoj zvijezdi može trebati stotine dana da se razmnoži, dok njenim rođacima u Velikoj Britaniji treba tek nekoliko sedmica. Ako zagrijete vodu za samo jedan stepen, njihove larve se mogu izleći prerano, recimo zimi, kada nema ni hrane ni svjetlosti.
Ključna snaga njihovog istraživanja je to što ispituju ista mjesta na morskom dnu već skoro 30 godina. To je neophodno ako želite procijeniti ko su pobjednici, a ko gubitnici u ekosistemu koji je u prosjeku već za stepen topliji nego kada su istraživanja počela.
Ronjenje na Antarktiku nosi i ozbiljne rizike. Osim specijalnih suhih odijela i debelih rukavica, prije nego što ronioci uđu u vodu, posmatrači na površini provjeravaju ima li divljih životinja. Leopard foke, uobičajene u ovim vodama, preferiraju pingvine, ali su njihove čeljusti dovoljno snažne da usmrte foku ili ronioca. Ako se u blizini primijete leopard foke ili znatiželjni kitovi ubice (orke), zaron se odmah prekida.
Zagrijavanje Antarktika daje hitnost ovom istraživanju. Naučnici žele razumjeti biologiju ispod nule na ćelijskom i molekularnom nivou, o čemu nauka praktično ne zna ništa.
„Ako uzmete ćelije životinja koje žive u toplijim vodama i ohladite ih na nula stepeni, one prestaju raditi“, kaže profesor Peck.
Biolozi sumnjaju da su u igri mnogi faktori, ali jedan je posebno zanimljiv: kako se proteini savijaju i lijepe jedni za druge. Kada ohladite životinju iz tople vode, njeni proteini se „zalijepe“. Evolucija je očito riješila ovaj problem kako bi omogućila život u zaleđenim okeanima.
Razumijevanje zašto se proteini antarktičkih životinja ne lijepe moglo bi baciti novo svjetlo na medicinu. Bolesti poput Alzheimerove ili CJD (Creutzfeldt-Jakobova bolest) uzrokovane su upravo abnormalnim lijepljenjem proteina u mozgu. Zdrav i spor rast u okruženju bogatom kisikom također bi mogao objasniti molekularnu osnovu starenja kod ljudi.
Na povratku ronilačkim brodom, vidimo i razloge za optimizam. Kitovi, nekada rijedak prizor, sada su svuda oko nas. Izbrojali smo najmanje 30 grbavih kitova u zaljevu, što je novi rekord. Populacije se oporavljaju nakon zabrane kitolova prije 40 godina, a povlačenje morskog leda omogućilo im je da doplivaju ovamo prvi put nakon milenija.
Ipak, Antarktik se zagrijava mnogo brže nego u bilo kojem periodu u prošlosti; tempom koji njegova spora, hladna biologija možda neće moći pratiti.