Ekstremni sport koji testira krajnje granice izdržljivosti, ronjenje na dah, pruža jedinstven uvid u rad srca, pluća i mozga, pomažući naučnicima da bolje razumiju i liječe neka od najčešćih savremenih oboljenja.
Godine 2009. dvanaestogodišnji Taker Frensis sa porodicom je putovao kroz Karibe i Srednju Ameriku, gdje je zavolio snorkeling i ronjenje na dah, odnosno zarone bez opreme za disanje. Uživao je u posmatranju podvodnog svijeta i pokušavao što duže ostati pod vodom.
Tokom jednog izleta na Američkim Djevičanskim ostrvima 2017. godine, Taker je otišao na posljednji zaron i nije izronio. Njegovo tijelo pronađeno je sat vremena kasnije na dubini od oko deset metara.
Istraga je pokazala da je doživio hipoksični blackout, iznenadni gubitak svijesti zbog nedostatka kisika u mozgu. Ovaj fenomen može se javiti bez upozorenja, čak i kod iskusnih plivača.
Slomljena tragedijom, njegova porodica odlučila je da pomogne u smanjenju sličnih nesreća. Obratili su se fiziologu Erici Shagatay, koja proučava elitne ronioce na dah, apneiste sposobne da zarone i do dubina većih od 100 metara, a neki i da zadrže dah skoro 30 minuta.
Na tim dubinama pritisak je toliko snažan da se pluća smanjuju na veličinu boce, dok tijelo aktivira takozvani „refleks ronjenja“. Srčani ritam se usporava, krv se preusmjerava ka vitalnim organima, a slezena otpušta dodatne rezerve crvenih krvnih zrnaca i kisika.
Ipak, uprkos ovim adaptacijama, rizik ostaje. Hipoksični blackout i dalje je jedan od najvećih problema u ovom sportu, a javlja se i kod rekreativnih plivača i sportista u podvodnim disciplinama.
Stručnjaci upozoravaju da nevoljna hiperventilacija prije zarona može biti posebno opasna jer smanjuje signal tijelu da treba disati. Zbog toga ronioci često ne osjete upozorenje na vrijeme.
Danas se ronjenje na dah ne posmatra samo kao ekstremni sport, već i kao model za proučavanje ljudskog organizma. Naučnici ga koriste da bolje razumiju stanje niskog nivoa kisika u krvi, rad srca, ali i mehanizme stresa i smirenja.
Istraživanja pokazuju da tehnike disanja i kontrole koje koriste ronioci mogu pomoći u terapiji astme, anksioznosti i paničnih poremećaja, jer aktiviraju parasimpatički nervni sistem, prirodni mehanizam opuštanja.
Iako sport donosi fascinantne rekorde i naučna otkrića, stručnjaci podsjećaju da je i dalje izuzetno rizičan. Edukacija i pravilo da se nikada ne roni sam ostaju osnovna mjera sigurnosti.
Kako kaže jedan od istraživača: ronjenje na dah može biti iskustvo koje mijenja život ili ga može oduzeti.