Na Filmskom festivalu u Tokiju, u glavnoj takmičarskoj selekciji, premijerno je prikazan film Blonde, nova oštra i suptilna društvena satira 38-godišnjeg japanskog reditelja Yuichira Sakashite. Film prati stidljivog nastavnika u osnovnoj školi (u ulozi popularni pjevač i glumac Takanori Iwata) čiji se život raspada nakon što njegovi učenici pokrenu “protest plavokosih” protiv zastarjelih i strogih školskih pravila,a društvene mreže ubrzo pretvaraju tu malu pobunu u nacionalni spektakl, piše Hollywood Reporter.
Kombinujući komediju i društveni komentar, Blonde se nadovezuje na Sakashitin hvaljeni politički farsi film iz 2022. godine, The Sunday Runoff, usmjeravajući fokus na sve dublji jaz između najstarijih i najmlađih generacija u Japanu, kao i na apatičnost milenijalaca koji se nalaze između njih. Film, koji je producirala tokijska kuća The Klockworx, označava Sakashitino najzrelije ostvarenje do sada, “komediju o odrastanju srednjih godina” koja prikazuje apsurd sistema stvorenog da održava red bez obzira na posljedice.
“Producenti su mi prije četiri ili pet godina predložili da napravimo film zajedno”, kaže Sakashita. “Tada sam već razmišljao o filmu o strogoći i apsurdu školskih pravila koji su često bili tema vijesti.”
U Japanu su tada mnoge škole bile na meti kritika zbog tzv. “black kōsoku” pravila. zastarjelih propisa koji ne odgovaraju savremenim vrijednostima. U jednom poznatom slučaju, učenica je tužila školu jer su je prisilili da ofarba svoju prirodno svjetliju kosu u crno, kako bi odgovarala pravilima prema kojima svi učenici moraju imati crnu kosu.
“Pomislio sam da bi to bio zanimljiv početak za film,” objašnjava Sakashita.
U početku je Sakashita planirao ansambl film o odraslima, nastavnicima, školskim odborima, ministarstvu, koji pokušavaju da se nose s apsurdnim pravilima.
“Ali kad sam pokazao taj scenarij, reakcije su bile mlake. Nije funkcionisalo,” priznaje on.
Potom je priču restrukturirao oko jednog glavnog lika, učitelja od tridesetak godina koji mora “odrasti” kroz sukob sa sopstvenim učenicima.
“Paradoksalno, učenici su zreliji od njega. On mora da prođe kroz lični ‘coming of age’ trenutak,” kaže reditelj.
Sakashita dodaje da je trideseta godina života u Japanu simbolična prekretnica:
“Kultura je opsjednuta mladošću, pa i odrasli žele da ostanu mladi. Taj osjećaj nesigurnosti i nostalgije oblikovao je mog protagonista.”
Najdublji sloj satire, kaže reditelj, nije samo kritika sistema, već i portret apatije samog glavnog lika,muškarca bez stava, koji iz straha da pogriješi ne kaže ništa.
“Taj lik potiče iz straha koji i sam osjećam,” kaže Sakashita.
U vrijeme kad je počeo da razvija film, u Japanu se pojavio termin “rōgai” koji opisuje “probleme koje uzrokuju stariji muškarci”: one koji javno govore zastarjele i nesvjesno uvredljive stvari.
“Bojim se da bih i ja mogao postati takav. Lako je izgubiti kontakt s vremenom. Glavni lik je upravo takav – želi da podrži mlade, ali svaki put ispadne smiješan.”
Sakashita priznaje da je svjesno odabrao političku i društvenu satiru kao svoj žanr:
“Htio sam se istaknuti. U Japanu danas vrlo malo reditelja radi satiru. Da snimam ljubavni film, bio bih samo jedan od mnogih.”
Dodaje da mu je komedija oduvijek prirodna forma:
“Odrastao sam uz japansku kulturu humora. Volim komercijalni film, ali i kada zabavljaš publiku, možeš reći nešto važno.”
Na pitanje može li u Japanu danas snimiti još mračniju, oštriju satiru, odgovara:
“Ako si veliko ime možda. Ali za reditelja na mom nivou to bi bilo teško. Ipak, mislim da ima mjesta i za filmove koji nude empatiju i za one koji idu do kraja u kritici. Oboje može biti snažno.”