U ljeto 1992. godine pronađene su dvije masovne grobnice na deponiji Uborak i groblju Sutina, u kojima su bila ukopana tijela 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, za čiju smrt do danas niko nije odgovarao. Među razočaranim članovima porodica žrtava je i Adnin Hasić, koji je imao samo 11 godina kada je posljednji put vidio roditelje.
Prema riječima sagovornika Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), veliki broj Mostaraca koji su živjeli u naseljima izvan grada odvođen je iz svojih kuća početkom ljeta 1992. godine.
Bili su zatvarani u svlačionicama Fudbalskog kluba “Lokomotiva” u Vrapčićima, odakle su vođeni na ispitivanje u objekte na Gradskom groblju Sutina, gdje su također bili zatvoreni.
Nakon odvođenja i zatvaranja civila, u blizini Mostara su u junu i augustu 1992. godine otkrivene prve masovne grobnice. U grobnicama na gradskoj deponiji Uborak i groblju Sutina pronađena su tijela 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Za ova ubistva, nakon skoro tri decenije, još uvijek niko nije odgovarao.
Adnin Hasić je imao 11 godina kada je u maju 1992. posljednji put vidio roditelje. U augustu je saznao da su njegovi roditelji Omer i Tidža pronađeni i ubijeni na Uborku. Prisjeća se da je to za njega i njegovu mlađu sestru bio veliki šok i da mu je u jednom danu prekinuto djetinjstvo.
“Od dana dženaze sam se vrlo rijetko igrao s djecom. Cijeli rat sam dosta vremena provodio sa starijima”, kaže Hasić, o kojem se zajedno s njegovom sestrom od tada brinula njihova rodbina.
Njegov komšija Redžep Karišik u junu 1992. godine preživio je strijeljanje na Uborku.
Od straha oduzete noge
Karišik je za BIRN BiH ispričao da je 9. juna 1992. doveden u svlačionicu Fudbalskog kluba “Lokomotiva”, gdje je zatekao 32 Bošnjaka, a čuo je da je dan ranije 40 civila hrvatske nacionalnosti prebačeno u Bileću, na razmjenu.
Kako kaže, u svlačionici je bio do noći 13. na 14. juni, kada je zajedno s nekoliko desetina zatvorenika kombijem odvezen na Uborak.
Karišik se prisjeća da im je u deset sati naveče bilo rečeno da idu na drugo mjesto, te da je između 20 i 30 osoba ušlo u kombi, koji se potom zatvorio i krenuo.
“Kombi je stao. Kada su se vrata zadnja otvorila, samo su izlazili. Počeo je pucati. Sve tako, pita: ‘Ima li još?’ Ima, rekoh ja. ‘Izađi.’ Ne mogu. Ne mogu, ja pao. Vidim ja, ubija tamo, pao na koljena. Ustao dva puta, tri. Ubij me ovdje, ne mogu ja izaći. Nije da neću, ne mogu”, opisuje Karišik noć na Uborku.
Kaže da je nakon toga odveden u objekat groblja Sutina, gdje je svezan lisicama za radijator. Navodi da je tokom noći uspio presjeći lisice, te je kroz prozor pobjegao prema selu Dobrič i tako se spasio.
Hasić govori da je Karišik na identifikaciji prepoznao njegove roditelje. Kaže da su mu uz oca pronađeni pasoš i lična karta, koju je Adnin ustupio Muzeju za genocid i zločin protiv čovječnosti u Sarajevu i koja je zajedno izložena s lisicama kojih se oslobodio Redžep Karišik.
Među ubijenima u tom periodu su bili Ibro Japalak i Huso Bubalo iz Bijelog Polja, čije supruge su se za BIRN BiH prisjetile dana u kom su odvedeni.
Kaiš oko vrata
Fata Japalak kaže da su jednog dana vojnici došli u njenu kuću, gdje su tražili oružje, te su pretražili sve sobe. Kada su našli kaiš njenog supruga Ibre, vidjela je da su mu ga stavili oko vrata.
“Staviše mu kaiš oko vrata. Dvojica stoje i treći drži za onaj kaiš. Stegnuli koliko im je bio ćeif, sav pomodrio. Kad malo, istjeraše ga. Uđe da se obuje – za cipelu, jedan ga udari nogom, nije mu se dao ni obuti”, priča Japalak i uz uzdahe dodaje da je tada posljednji put vidjela supruga.
Kasnije je saznala da je odveden na Uborak, a po pronalasku tijela, nije imala snage otići na identifikaciju.
Nevza Bubalo se za BIRN BiH prisjetila dana kada je, zajedno sa suprugom Husom i njegovom majkom, odvedena u dvorište porodice Omanović, gdje su dovođene ostale komšije. Navodi da su kasnije vojnici došli i odveli supruga, i taj trenutak pamti kao posljednji kad ga je vidjela.
Masovna grobnica na Sutini otkrivena je sredinom juna 1992. godine na lokalitetu Ćupina liman. Na ekshumacijama su radili inspektori Huso Mehremić i Dražen Pažin, a iskopavanja su vršili zatvorenici tadašnjeg Okružnog zatvora.
Bivši inspektor Pažin kaže da su informaciju o ubistvima i grobnici saznali od momka koji je sa 14 ili 15 godina preživio strijeljanja. Mladić je, prema riječima Pažina, nekoliko dana bio sakriven u grmlju pored Neretve.
“Čista masovna grobnica” za koju niko nije odgovarao
“Mi smo odmah izašli na lice mjesta i angažirali smo liječnicu (…) i sve te žrtve smo otkopali (…) i gore na licu mjesta u Upravi sadašnjeg Gradskog groblja Sutina mi smo identificirali sve (…) Širi prostor se otkopao ne bi li se još neko našao, ali očito da su oni zakopali bagerima, vjerovatno su iznijeli kamionima i na jedno mjesto stavili te leševe. To je čista masovna grobnica, masakr jedan ratni”, navodi Pažin.
Drugi inspektor Mehremić za BIRN BiH kaže da je identifikacija vršena na osnovu klasične metode, poput odjeće koju je rodbina prepoznavala, te da nisu imali vještaka sudske medicine koji bi utvrdio povrede i uzroke smrti.
Krajem augusta su ekshumirana tijela 88 žrtava na Uborku. Pažin kaže kako je iskopavanje teže išlo, jer su sve vrijeme granatirani s položaja Jugoslovenske narodne armije (JNA). U tom periodu on je, kako navodi, podnio krivičnu prijavu.
Iz Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) su novinarima BIRN-a BiH saopštili kako je ovaj predmet, odlukom Suda BiH, preuzelo Državno tužilaštvo. Dokle se došlo s istragom i da li će biti podignute optužnice protiv odgovornih, iz Tužilaštva BiH nisu željeli govoriti.
Preživjeli i porodice žrtava kažu kako su im izvršioci i naredbodavci ovog zločina poznati. Pretresno vijeće Haškog tribunala je u presudi Vojislavu Šešelju konstatovalo da su u aprilu i junu 1992. godine pripadnici lokalne Teritorijalne odbrane, paravojnih formacija i “šešeljevci” mučili i okrutno postupali prema zatvorenicima na deponiji u Uborku, na gradskom groblju u Sutini i fudbalskom stadionu u Vrapčićima.
Razočarani u pravosuđe i izgubljena nada
Bubalo, koja je izgubila supruga, kaže da je izgubila nadu da će oni koji su ga ubili biti procesuirani.
Prema riječima Hasića, porodice žrtava i mnogi svjedoci su odmah poslije rata davali izjave, pa čak i unazad nekoliko godina, ali i dalje čekaju hoće li se procesuirati ovi zločini.
“Evo skoro 30 godina je prošlo od zločina na Uborku i Sutini, izvršioci i njihovi naredbodavci još uvijek nisu izvedeni pred lice pravde. Po tom pitanju je apsolutno zakazalo Tužilaštvo BiH, ali i Haško tužilaštvo”, navodi Hasić.
Dodaje da ako se podigne optužnica i pred lice pravde izvedu pravi počinioci i naredbodavci ovog zločina te procesuiraju i osude, to bi bila tek mala satisfakcija za porodice žrtava, da nastave sa svojim životima bez najmilijih.
