Navršava se 30 godina od monstruoznog zločina koji su 1. juna 1992. godine na lokalitetu Bijelog Potoka kod Zvornika počinili pripadnici Vojske i MUP-a RS.
Masakr u Bijelom Potoku predstavlja ubistvo bošnjačkih civila koje su 1. juna 1992. u Bijelom Potoku počinili pripadnici Vojske Republike Srpske i paravojnih formacija. Oko 675 muškaraca i dječaka iz nekoliko sela zvorničke općine razdvojeno je od svojih porodica, a zatim ubijeno. Njihova su tijela pokopana u raznim masovnim grobnicama širom Podrinja.
Do danas nisu pronađeni ostaci oko 245 žrtava.
Muamer Džananović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, šest ili sedam godina, sa kolegom Elvedinom Mulagićem radi na naučno-istraživačkom projektu čiji će krajnji rezultat biti objavljivanje barem jedne studije, odnosno knjige o zločinima počinjenim u Zvorniku u periodu od 1992. do 1995. godine.
Podsjetio je da su zločini u gradskom jezgru počeli čim su srpske jedinice preuzele kontrolu nad gradom 8. aprila 1992. godine.
"Srpske snage su 26. aprila zauzele Kula Grad, kada je nastavljeno činjene zločina na širem prostoru zvorničke općine. Nakon što je zauzet Kula Grad, u narednom periodu srpska vojska je fokus stavila na zauzimanje kompletne zvorničke teritorije. Zločini su činjeni svakodnevno po različitim mjestima. Od zločina na širem području Snagova, Kamenice do zločina u Grbavcima, Glumini, Jusićima, Drinjači, Tršiću, Skočiću. U svim tim selima je ubijano između 50 - 100 ljudi. Radi se o brutalnim masovnim zločinima koji su pratili istrebljenje civilnog stanovništva", pojasnio je Džananović.
Kako je kazao, stanovništvo je torturisano po zvorničkim logorima, silovano i na razne druge načine fizički mučeno.
Džananović je rekao da za Bošnjake nije bilo mjesta u Zvorniku te su najbolje prošli oni koji su "samo" protjerani.
"Jako važan je kraj maja, kada je Zvornik u pitanju. Izdane su naredbe da se žene, djeca i starci organizvano protjeruju prema Kalesiji i drugim slobodnim prostorima, a da se muškarci zatočavaju u logore. To je rezultiralo zločinima u Jusićima, a posebno u širem prostoru Drinjače, Kostijereva, Sopotnika...U tom periodu, od 26. do 27. maja je izvršeno protjerivanje stanovništva Diviča, a uporedo i Bijelog Potoka, govorimo o 15-tak, 20 sela koja se u javnosti percipiraju kao sela Bijelog Potoka. Dakle, 31. maja je bilo završeno to skupljanje, oko 6.000 civila u selu Klisa", pojasnio je Džananović.
Kako je kazao, uopšteno je prihvaćeno među porodicama žrtava i među Zvorničanima, ali i široj javnosti, da su zločini nad stanovnicima Đulića, Klise, Kučić Kule, Kitovnica, Šetića, Dardagana, Durakovića, Hajdarevića, Lupa, Bijelog Potoka, Čališmana, Radave, Sjenokosa, Kaludrana, Tršića, Jardana, Đina, Mrakodola, Mahmutovića, Ramića, Tahića, Hamzića i okolnih zaseoka, izvršeni dominantno od 1. juna 1992. do 8. juna 1992. u Klisi, Bijelom Potoku, zvorničkim logorima u kojima je ubijena većina zarobljenih civila.
Zapravo svi ti zločini u kulturi pamćenja zvorničkih Bošnjaka se vezuju za dan i lokalitet početka izvršenja zločina i progon 1. juna u Bijelom Potoku, nazivaju zločin "Bijeli Potok".
"Prvi juni je dan kada su porodice razdvojene u mjestu Bijeli Potok od svojih vojno sposobnih muškaraca, a među kojima je bilo i starijih maloljetnika. Kada je osvanuo 1. juni, u Klisu se stanovništvo spremilo za prelazak u Sapnu, pojavljuju se tenkovi i jako puno vojske. Vojnici su upadali u kuće, pucali su, prijetili i usmjeravali su ljude prema selu Bijeli Potok, koje je od Klise udaljeno dva, tri kilometra. Makadamskim putem je stanovništvo u koloni, njih pet, šest hiljada krenulo prema Bijelom Potoku. Prvo ubistvo se desilo u Klisi u jutarnjim satima", istakao je Džananović.
Naglasio je da su taj dan i na tom lokalitetu zarobljeni Bošnjaci razdvojeni od svojih porodica i tu su se zapravo posljednji put vidjeli.
"U Bijelom Potoku je bilo jako puno vojske. Kako je stanovništvo pristizalo u Bijeli Potok, trajalo je i razdvajanje muškaraca, vojno sposobnih kao i starijih maloljetnika, od žena, djece i starijih muškaraca. Zločin se zove i prepoznaje kao zločin u Bijelom Potoku zato što su se porodice tu rastale", ispričao je Džananović navodeći da su se i tu desila neka ubistva.
Kako je kazao, muškarci su u kamionima prevezeni u Tehničko-školski centar Karakaj, a žene i djecu prema Memićima, odnosno Kalesiji.
"Oko 700 Bošnjaka trpaju u jednu jako malu prostoriju u Karakaju. Bio je jako topao dan, nisu imali vode i bili su iscrpljeni. Usljed gušenja je umrlo 20-tak muškaraca. Prema izjavama nekih svjedoka, u prostoriji je čak bilo upaljeno grijanje da bi se što više patili. Sutradan su razmješteni u neke druge prostorije. Od prvog dana su bile sprovedene torture, brutalna prebijanja i ubijanja", kazao je Džananović.
Zločini progona, zatočenja, mučenja i ubijanja dominantno su počinjeni od 1. do 5. juna u logoru "TŠC Karakaju" kada je ubijen veliki broj Bošnjaka.
"Do 5. juna su bili tu, a nakon toga, najmanje oko 400 stotine Bošnjaka, su prebačeni u Pilicu. Osmog juna se organizovano u tamićima prevoze u privatnu klaonicu koja je poznata kao 'Gerina klaonica'. Dvojica su preživjela streljanje na tom području", rekao je Džananović.
Kako je kazao, ubistva Bošnjaka tog područja su trajala od 1. do 8. juna 1992. godine.
"Činjenica je da je preko 600 ubijenih Bošnjaka koji su odvedeni iz Bijelog Potoka. Kada govorimo o zločinu 'Bijeli Potok', radi se zaista o jednom od najmasovnijih zločina koji su počinjeni u periodu 1992-1995. Najveći broj žrtava Bijelog Potoka je pronađen u sekundarnoj masovnoj grobnici Crni Vrh, jednoj od najvećih masovnih grobnica u kojoj je pronađeno više od 600 žrtava. Posmrtni ostaci blizu 250 ubijenih Bošnjaka Bijelog Potoka nikada nisu pronađeni. Iz nekih porodica su ubijeni svi muški članovi. Neke su loze prekinute, ubijeno je po četiri, pet sinova, očevi...Naziji Beganović, koja je umrla, ubijeno je šest sinova i muž. Nije doživjela da pronađe posmrtne ostatke svojih najmilijih", pojasnio je Džananović.
Mišljenja je da i za ovaj, kao i za brojne druge zločine, nisu procesuirani odgovorni.
"Čini mi se da nije u fokusu istražnih i pravosudnih organa u Bosni i Hercegovini. Činjenica je da su u nekoliko predmeta, praktično protiv svih lidera političkog i vojnog vrha RS-a, pominjani zločini u Zvorniku, uključujući i ovaj u Bijelom Potoku", dodao je Džananović.
