Samo šest mjeseci prije nego što su američke snage privele venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump pokušavao je postići dogovor s njegovim režimom. Umjesto nasilnog svrgavanja, Trump je u početku želio političko rješenje koje bi Sjedinjenim Državama osiguralo strateške i ekonomske interese, prije svega u energetskom sektoru, piše The Wall Street Journal.
Tokom sastanka u Ovalnom uredu u julu, Trump je savjetnicima jasno poručio da želi nastaviti pregovore s Caracasom, dajući prednost američkim naftnim kompanijama i diplomatskom rješenju nad direktnom konfrontacijom s autokratskim liderom.
Međutim, nakon višemjesečnih bezuspješnih pokušaja da Madura nagovori da se povuče s vlasti u zamjenu za amnestiju, Trump je krajem decembra donio odluku o vojnoj akciji. Noćna operacija, koja je u subotu završila Madurovim pritvaranjem i prebacivanjem u New York, postala je simbol nove, znatno tvrđe američke vanjske politike.
Venezuela u središtu Trumpove agende
U Trumpovom drugom mandatu Venezuela je neočekivano postala središnja tačka njegovih ključnih političkih prioriteta – masovnih deportacija, borbe protiv trgovine drogom, kontrole nad ogromnim naftnim i mineralnim resursima te dugogodišnjeg pritiska senatora Marco Rubio i drugih tvrdolinijaša koji su zagovarali rušenje režima u Caracasu.
„Venezuela je savršena oluja. Ona objedinjuje sve što brine Trumpovu administraciju“, izjavio je Elliott Abrams, koji se venezuelanskim pitanjem bavio još tokom Trumpovog prvog mandata.
Borba unutar administracije
Trumpova opsesija resursima Venezuele izazvala je ozbiljne podjele unutar njegove administracije. Dok su pojedini savjetnici i naftni lobisti zagovarali dogovor s Caracasom, predsjednik je otvoreno pokazivao da mu je važnija saradnja koja bi služila politici „Amerika na prvom mjestu“ nego insistiranje na demokratskoj tranziciji.
Trump je čak priznao da se Rubio snažno protivio takvom pristupu, upozoravajući ga da Maduru ne treba vjerovati. Ipak, predsjednik je u jednom trenutku presjekao raspravu porukom: „Radimo to na moj način.“ Na kraju su Rubio i drugi savjetnici prevagnuli, uvjerivši Trumpa da Maduro neće dobrovoljno napustiti vlast.
Madurova pogrešna procjena
Prema tvrdnjama bivših pomoćnika i poslovnih ljudi bliskih režimu, Maduro je Trumpove prijetnje doživljavao kao blef. U javnim nastupima poručivao je da želi mir, pojavljivao se u opuštenim videozapisima i umanjivao ozbiljnost američkog pritiska. Trump je, s druge strane, privatno izražavao frustraciju, uvjeren da Maduro ne shvata ozbiljno situaciju.
Diplomatija, pa sila
Po povratku u Bijelu kuću, Trump je jednom od svojih najpovjerljivijih saradnika, Richard Grenell, dao jasan zadatak: osloboditi američke državljane, otvoriti prostor za američke energetske kompanije i osigurati prihvat deportovanih migranata.
Rezultati su u početku stigli brzo – oslobođeni su američki taoci, obnovljeni deportacijski letovi, a kompanija Chevron dobila je dozvolu za nastavak crpljenja nafte u Venezueli. U maju su SAD Maduru ponudile egzil i amnestiju. Odbio je.
Kako su pregovori propadali, vojna opcija je sve više dolazila u prvi plan. Nagrada za Madurovo hapšenje povećana je na 50 miliona dolara, Pentagon je rasporedio snage u regiji, a obavještajne službe započele su pripreme za konačnu operaciju.
Posljednji ultimatum
Ključni trenutak dogodio se 23. decembra, kada je Maduru ponuđena posljednja šansa da mirno ode u egzil. Ponudu je odbio. Nekoliko dana kasnije, helikopter je njega i suprugu iz Caracasa odvezao u američki pritvor.
„Dobio je vrlo velikodušne ponude, ali je odlučio igrati se. Ishod je ono što smo vidjeli večeras“, rekao je Rubio novinarima, jasno poručivši da je Washington zatvorio jedno poglavlje – i otvorio novo, znatno opasnije.