Američki predsjednik Donald Trump suočava se s izuzetno složenom i opasnom situacijom u odnosima s Iranom, u trenutku kada su prosvjedi u toj zemlji brutalno ugušeni, a mogućnosti Washingtona sve više sužene. Nakon sedmica masovnih demonstracija širom Irana, iranski vrhovni vođa naredio je nasilnu represiju u kojoj su, prema procjenama, ubijene hiljade ljudi.
Trump je ranije javno ohrabrivao demonstrante da ostanu na ulicama, ali se u ključnom trenutku odlučio da ne interveniše vojno. Ta odluka sada, prema analizi CNN-a, značajno ograničava njegove naredne poteze.
Za razliku od ranijeg perioda, kada je jedan od glavnih razloga za uzdržanost bio nedostatak američkih snaga u regiji, taj problem je sada, kako sam Trump tvrdi, riješen. Na Bliski istok su raspoređeni značajni vojni resursi, koje je predsjednik opisao kao “golemu armadu”, spremnu za djelovanje ako stigne naređenje.
Diplomatija na ivici, rat sve izvjesniji
Ipak, ostaje ključno pitanje – šta je stvarni cilj američke politike prema Iranu. Prosvjedi su ugušeni, represija provedena, a administracija nije jasno definisala šta sada traži od Teherana. Trump je ove sedmice kao osnovni zahtjev naveo “bez nuklearnog oružja”, dok su njegovi saradnici dodali i ograničenje balističkih projektila te prekid podrške militantnim grupama u regionu.
Bijela kuća, međutim, nakon masakra nad demonstrantima gotovo da više i ne spominje njihovu sudbinu, osim kroz navodno obećanje Irana da će obustaviti pogubljenja. Takva nejasna i kontradiktorna poruka dodatno smanjuje prostor za diplomatsko rješenje, koje se ionako čini malo vjerovatnim.
Iran, prema procjenama, ne bi pristao na ozbiljne ustupke bez značajnog ukidanja sankcija, što je za Washington, ali i za Evropsku uniju – koja je nakon represije dodatno pooštrila sankcije i proglasila Revolucionarnu gardu terorističkom organizacijom – praktično neprihvatljivo.
Tri vojne opcije – svaka nosi ozbiljne rizike
U takvim okolnostima, pred Trumpom su, prema analizi, tri moguće opcije, ali nijedna ne nudi brzo ili bezbolno rješenje.
Prva je dodatni ekonomski pritisak kroz gotovo potpuni embargo i pomorsku blokadu iranske nafte. Iako je iranska ekonomija već u slobodnom padu, a valuta rijal na historijskom minimumu, iskustva iz prošlosti pokazuju da Teheran zna zaobići sankcije i odgovoriti asimetričnim napadima, što bi SAD dovelo pred izbor povlačenja ili direktnog sukoba.
Druga opcija su ograničeni kazneni udari, po uzoru na napade na Siriju iz 2017. godine, s ciljem odvraćanja, a ne promjene režima. Meta bi bile strukture uključene u represiju, poput Revolucionarne garde i Basidža. Međutim, Iran za razliku od Sirije ima realne kapacitete za odgovor, uključujući napade na američke baze u regionu i Izrael, što bi moglo izazvati širu eskalaciju.
Treća, najradikalnija opcija, uključuje direktan udar na vrh režima, s ciljem promjene vodstva. Takav potez nosi ogromne rizike, jer SAD nema infrastrukturu ni partnere unutar Irana za upravljanje posljedicama, dok bi eliminacija vrhovnog vođe Alija Hameneija mogla destabilizirati cijelu regiju, posebno Irak.
Američki državni sekretar Marco Rubio priznao je pred Senatom da “niko ne zna” ko bi mogao preuzeti vlast u Iranu nakon Hameneija, upozorivši da bi situacija bila daleko složenija nego u sličnim scenarijima iz prošlosti.
Rubikon je već pređen
Iako nijedna od opcija ne izgleda dobra, analitičari upozoravaju da je raspoređivanje ograničenih i vrijednih vojnih resursa jasan signal da je vojna akcija sada vjerovatnija nego ranije. Nakon Trumpovih prijetnji i Hameneijeve odluke da brutalno uguši proteste, čini se da su politički i moralni pragovi već pređeni.
Odluka koju Trump uskoro mora donijeti mogla bi, prema ocjenama, postati jedna od najznačajnijih – i najrizičnijih – u njegovom drugom predsjedničkom mandatu, ali i jedna od presudnih za budućnost Bliskog istoka.