"Znatiželjni ste zašto ne kapituliramo? Zato što smo IRANCI", napisao je iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi nakon što je američki izaslanik Steve Witkoff rekao da se predsjednik Donald Trump pita zašto Teheran nije popustio pod američkim pritiskom u vezi sa svojim nuklearnim programom.
Ta izjava u jednoj rečenici oslikava veći dio ponosnog svjetonazora Islamske Republike - Iran nije samo još jedna regionalna država. Njegovi lideri ovu zemlju vide kao historijsku silu koja zaslužuje poštovanje.
Hoće li se njihovo samopouzdanje u prkosu prema američkom pritisku pokazati pogrešnim, ostaje nejasno. Treća runda indirektnih američko-iranskih pregovora u četvrtak, prema navodima iranskih zvaničnika i posrednika Omana, pokazala je određeni napredak, uprkos odbijanju Teherana da popusti po ključnim američkim zahtjevima, piše CNN.
Miroljubiv program obogaćivanja
Veliki dio neslaganja odnosi se na insistiranje Irana da obogaćuje uranij na vlastitoj teritoriji. Uranij je gorivo koje se koristi u nuklearnim elektranama, ali kada se obogati na veoma visok nivo, može se koristiti za izradu nuklearnog oružja.
Iran tvrdi da, kao potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), ima pravo razvijati nuklearnu energiju u miroljubive svrhe, uključujući i obogaćivanje, te da ne bi trebao biti izdvojen niti lišen tehnologije koju posjeduju druge članice NPT-a.
Sjedinjene Američke Države priznaju pravo Irana na civilnu nuklearnu energiju, ali ne vjeruju uvjeravanjima Teherana da će njegov program obogaćivanja ostati isključivo miroljubiv. Evo šta bi moglo stajati iza iranskog odbijanja da popusti:
Nacionalni ponos i suverenitet
Za Teheran, nuklearni program je pitanje identiteta moderne nacije. Iran je zemlja sa 92 miliona stanovnika i civilizacijom starom 2.500 godina koja je nekada bila ravna drevnim Grcima i Rimljanima. Od carstva Kira Velikog do safavidskog i imperijalnog perioda, njegova historijska slika o sebi jeste slika velike sile, a ne periferne države na koju druge zemlje mogu vršiti pritisak.
Iako je od 1979. godine pod vlašću vjerskih vođa, Iran često koristi nacionalističke simbole i poziva se na svoju predislamsku prošlost zajedno sa revolucionarnim identitetom. Državna ideologija spaja šiitsku ideologiju s ponosom na perzijska naučna, kulturna i imperijalna dostignuća.
Štaviše, nuklearni program, koji je zapravo pokrenut uz pomoć SAD, postoji već decenijama i tokom većeg dijela moderne historije Irana nije izazivao značajnu međunarodnu zabrinutost.
Ovladavanje nuklearnom tehnologijom stoga nije samo tehničko dostignuće, već dokaz iranskog suvereniteta i napretka do nivoa svjetskih sila.
T"eheranski nuklearni program sada funkcioniše kao strukturni stub Islamske Republike, posebno u demonstriranju domaćih naučnih i tehnoloških kapaciteta pod pritiskom“, izjavio je Danny Citrinowicz, viši istraživač u Programu za Iran i šiitsku osovinu pri Institutu za studije nacionalne sigurnosti u Tel Avivu.
"Kao rezultat toga, odricanje od nuklearnog programa ne bi se posmatralo samo kao politički ustupak; u domaćoj javnosti to bi bilo shvaćeno kao odricanje od jednog od temeljnih postignuća režima", dodao je on.
Tvrda struja u režimu više puta je upozorila da bi odustajanje od obogaćivanja uranija predstavljalo nacionalno poniženje.
"Ako bi Iran u potpunosti odustao od obogaćivanja, tvrda struja bi to vjerovatno predstavila kao predaju, posebno ako bi ublažavanje sankcija bilo ograničeno", rekla je Sanam Vakil, direktorica Programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku pri londonskom Chatham Houseu. Režim bi mogao preživjeti kompromis oko nuklearnog programa koji ne podrazumijeva potpuno odustajanje od obogaćivanja, "ali samo ako donese jasne ekonomske ili strateške koristi“.
Računanje na dogovor
Uprkos nedavnom velikom američkom vojnom jačanju u blizini Irana i ponovljenim upozorenjima da administracija Donalda Trumpa neće tolerisati obogaćivanje, Teheran nije promijenio stav. Odbio je ponuditi ustupke koji bi značajno nadilazili one iz nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, postignutog za vrijeme Baracka Obame sa svjetskim silama, sporazuma iz kojeg se Trump povukao 2018. godine i sada traži šire ukidanje američkih sankcija, a ne samo onih povezanih s nuklearnim programom koje su bile ukinute tim sporazumom.
Također je odbacio američke pokušaje da proširi pregovore na njegov program balističkih projektila i podršku naoružanim grupama širom Bliskog istoka.
Stručnjaci kažu da Teheran računa na Trumpovu nesklonost ratu, posmatrajući regionalno vojno jačanje kao pokušaj sticanja pregovaračke prednosti, a ne uvod u napad.
"Teheran nultu stopu obogaćivanja vidi kao stratešku crvenu liniju i kladi se da će Washington na kraju prihvatiti ograničenja, kao i ranije, umjesto da rizikuje eskalaciju. Pretpostavlja da Trump više voli sporazum koji može predstaviti kao strožiji, nego dugotrajnu konfrontaciju", rekla je Vakil.
Iran sporazum također predstavlja kao potencijalnu ekonomsku dobit za Trumpovu administraciju, koja je naglašavala biznis i trgovinu. Iran je među najvećim svjetskim proizvođačima nafte i plina, s ogromnim potrošačkim tržištem koje je decenijama uglavnom bilo zatvoreno za zapadne kompanije.
Odvraćanje i poluga
Uprkos zabrinutostima da iranske nuklearne aktivnosti skraćuju put do bombe, vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei obećao je vjerskim dekretom da nikada neće težiti razvoju nuklearnog oružja.
Ali čak i ako je Iran iskren u toj izjavi, obogaćivanje mu pruža snažnu stratešku polugu kao državi na pragu nuklearnog oružja, s kapacitetom i infrastrukturom da ga izgradi ukoliko to u budućnosti odluči. U razmišljanju Teherana, sposobnost da u kratkom roku promijeni odluku način je da spriječi prisilu ili napad svojih protivnika.
Iran je pokazao kako koristi tu polugu nakon što se Trump povukao iz sporazuma iz 2015. godine, postepeno obogaćujući uranij na nivoe daleko iznad onih potrebnih za civilnu proizvodnju energije. Implicitna poruka Washingtonu bila je jasna: sporazum iz 2015. nametao je međunarodno provjerljiva ograničenja iranskom obogaćivanju, a bez njega ta ograničenja više ne važe.
Međutim, čini se da je ta strategija imala suprotan efekat. Umjesto da vrati Washington za pregovarački sto, na kraju je dovela do iznenadnog izraelskog napada u junu 2025. godine i prvih direktnih američkih vojnih udara na iransku teritoriju. U trenutku kada su SAD bombardovale njegove objekte, Iran je bio jedina zemlja bez aktivnog programa nuklearnog oružja koja je obogatila uranij na 60 posto, tik ispod nivoa za oružje, koji iznosi oko 90 posto
Dvanaestodnevni ljetni rat „vjerovatno je natjerao Teheran da preispita tu pretpostavku. Obim i preciznost američkih i izraelskih udara pokazali su da status države na pragu nuklearnog oružja ne štiti Iran od vojne akcije", rekao je Citrinowicz.
Ipak, Teheran se vjerovatno neće odreći svog nuklearnog programa, smatra Citrinowicz. Iz njegove perspektive, "potpuno napuštanje nuklearnog programa izložilo bi Iran budućoj prisili i mogućem napadu", piše CNN.