Sjedinjene Američke Države su, po svemu sudeći, morale pristati na odmrzavanje milijardi dolara iranske imovine i to režimu koji je još radikalniji nego što je bio prije rata.
Iranski narod svakog 24. maja slavi historijsku pobjedu u ratu s Irakom – oslobađanje Khorramshahra 1982. godine. Ove godine, mnogi su se nadali da bi mirovni sporazum, čije je potpisivanje sa SAD-om izgledalo sasvim izvjesno, mogao označiti sličnu prekretnicu u historiji njihove zemlje.
Ipak, nesuglasice u posljednjem trenutku pokazale su da je potpisivanje konačnog pakistanskog memoranduma u nedjelju malo vjerovatno. Ono što je potpuno jasno jeste da su SAD priznale kako ratom ne mogu postići ono što su naumile kada su 28. februara započele sukob – prisiliti Iran na ustupke u vezi s njegovim nuklearnim programom.
Umjesto toga, SAD su, po svemu sudeći, morale obećati unaprijed odmrzavanje milijardi dolara iranske imovine i predati ih režimu koji je tvrđi od onog koji je ušao u rat. Zauzvrat, Hormuški moreuz će se postepeno otvoriti, a komercijalni saobraćaj će se vratiti na predratni nivo, čime će se popustiti stisak nad globalnom ekonomijom.
Imovina u zamjenu za predratni status quo
Dakle, Iran dobija svoju imovinu u zamjenu za vraćanje predratnog statusa quo. Iznos sredstava i dinamika njihovog oslobađanja mogli bi zavisiti od ustupaka koje Iran učini na nuklearnom planu, posebno kada je riječ o zalihama visoko obogaćenog uranijuma. Upravo je neslaganje oko ovog pitanja izazvalo jednu od prepreka u posljednjem trenutku koje su zadržale postizanje dogovora u nedjelju, budući da Iran insistira da nuklearni pregovori ne mogu započeti s takvim unaprijed nametnutim obavezama.
Donald Trump insistira na tome da on ne pravi loše dogovore i tvrdi da ovo nije jedan od njih. Međutim, i demokrate i republikanski jastrebovi proveli su proteklih 48 sati osporavajući tu procjenu. Ben Rhodes, savjetnik za vanjsku politiku iz Obamine ere, to je sažeo vrlo oštro:
''Ništa nije postignuto operacijom 'Epic Fury' [američko-izraelski rat protiv Irana], osim što je IRGC [Iranska revolucionarna garda] stavljena na čelo Irana i Hormuškog moreuz.''
Ali Vaez, direktor Projekta za Iran u Kriznoj grupi (Crisis Group), izjavio je:
''Vašingtonski jastrebovi za Iran dobili su dva rata, skoro svaku zamislivu oznaku sankcija, blokadu, ubacili klipove u točkove globalne ekonomije, i još uvijek će tvrditi da će samo malo više pritiska i još malo bombardovanja magično donijeti ustupke kojima opet neće biti zadovoljni.''
Trita Parsi iz think-tanka Quincy tvrdi da je Trump samo uspio pregovorima prokrčiti put nazad do pozicije koja je trebala važiti kada je objavljeno prvobitno primirje. To primirje je potom srušeno njegovom odlukom od 13. aprila da uvede američku blokadu iranskih luka, što je navelo Iran da ponovo uvede svoju de facto blokadu.
Ukratko, Trump je, potrošivši milijarde dolara, po pitanju nuklearnih problema napredovao tačno onoliko koliko je bio u posljednjoj rundi pregovora u Ženevi 26. februara, prije nego što je rat uopšte počeo. Stoga ne čudi što su republikanski jastrebovi, poput Teda Cruza, upozorili na katastrofu.
Diplomatija umjesto vojne sile
Iran je, u izjavi koju je objavio ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, odbacio tvrdnje američkih medija da je pristao poslati obogaćeni uranijum u inostranstvo ili prihvatiti ograničenje obogaćivanja na period od 10 godina. On je naglasio da je Iran spreman razgovarati o ovim pitanjima isključivo u okviru od 60 dana, što jedva da predstavlja ikakav pomak u odnosu na poziciju iz Ženeve.
To ne znači da Iran isključuje ustupke u ovoj oblasti, u što je Trump uvjeravao nervoznog izraelskog premijera Benjamina Netanyahua tokom razgovora u subotu, već da će se ovaj cilj sada morati postići diplomatijom, a ne vojnom silom. Slično tome, izraelski planovi u vezi s iranskim projektilima, dronovima i proksijima su odloženi.
Zapravo, iranski predsjednik Masoud Pezeshkian insistirao je na tome da će pregovori pokazati kako je Iran spreman dokazati Zapadu da ne pokušava napraviti nuklearno oružje. Proces postizanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu je mukotrpan i tehnički zahtjevan, ali je dostižan, posebno ako Iran ne vjeruje da pregovara pod vojnim pritiskom.
Međutim, napuštanje vojne rute, barem za sada, predstavljalo bi težak udarac za Netanyahua u izbornoj godini. To također dolazi u trenutku kada je podrška Izraelu unutar SAD-a ozbiljno narušena u gotovo svim demografskim grupama, osim među starijim republikanskim glasačima.
Izrael se uprkos tome protivi određenim dijelovima memoranduma, posebno okviru za prekid vatre u Libanu. Izrael vrši pritisak na Vašington da uključi formulaciju koja bi mu omogućila izvođenje vojnih operacija u Libanu pod opravdanjem odgovora na "bilo kakvu prijetnju". Iran odbacuje takvu formulaciju i insistira na održivom i trajnom prekidu vatre.
Također, nije postignut dogovor o svim aspektima budućeg upravljanja Hormuškim moreuzom. Iran i Oman vode razgovore o ulozi uprave za moreuz u Perzijskom zaljevu, ali Oman vjerovatno neće podržati ideju o naplati prolaza, pa bi Iran mogao shvatiti da je njegovo novopronađeno oružje zapravo imovina čija vrijednost opada.