Dok se sunce prošlog četvrtka spuštalo nad lukom Limassol na Kipru, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen ponovo je posegnula za poznatom formulom, opisujući Sjedinjene Američke Države kao „našeg saveznika i partnera“. Samo dan ranije, Danska – članica EU i NATO-a – upozorila je da Donald Trump ima namjeru „osvojiti“ Grenland. Ipak, refleks u samom vrhu EU da Washington posmatra kao prijatelja ostao je nepromijenjen.
Međutim, Trumpova vikend-odluka da uvede carine za osam zemalja koje su podržale Grenland, ukoliko ne pristanu na dogovor o prodaji te teritorije SAD-u, snažno je uzdrmala transatlantske odnose. Među tim zemljama nalazi se šest članica Evropske unije, ali i Norveška i Velika Britanija, koja se ovim potezom pokazala kao nezaštićena uprkos često isticanom „posebnom odnosu“ s Washingtonom. Ovaj potez dodatno je ismijao ideju da su SAD pouzdan evropski saveznik i jasno ukazao na to da je strategija evropskog laskanja i popuštanja Trumpu doživjela neuspjeh.
Sporazum koji je postao simbol poniženja
Za kritičare, ključni dokaz tog neuspjeha jeste odluka Ursule von der Leyen da prošlog ljeta potpiše trgovinski sporazum s Trumpom, koji je bio izrazito nepovoljan po Evropsku uniju. Dok je EU pristala da ukine carine na veliki broj američkih proizvoda, zauzvrat je prihvatila carine od 15 posto na brojne evropske proizvode te čak 50 posto na čelik.
Nakon godina u kojima je EU isticala vlastitu ekonomsku snagu, sporazum potpisan na Trumpovom golf-terenu u Turnberryju doživljen je kao ozbiljno poniženje. Von der Leyen je tada tvrdila da sporazum donosi „ključnu stabilnost u odnosima sa SAD-om“ u vremenu globalne nestabilnosti i „neopraštajućeg“ svijeta.
Danas je jasno da je ta argumentacija ozbiljno poljuljana. Postoji realna mogućnost da se ni dogovorene nulte carine za američku robu nikada ne provedu.
Evropski parlament ujedinjen protiv Trumpa
Trumpove prijetnje dovele su do rijetkog jedinstva unutar Evropskog parlamenta. Od radikalne ljevice do krajnje desnice, uključujući i glavne političke grupacije, raste otpor prema sporazumu sa SAD-om. Lider francuskog krajnje desnog Nacionalnog okupljanja Jordan Bardella Trumpove poteze opisao je kao „komercijalnu ucjenu“ i pozvao na suspenziju sporazuma. Sličan stav zauzeo je i Manfred Weber, lider Evropske narodne stranke, koji se pridružio pozivima da se proces ratifikacije zaustavi.
Ukrajina kao tihi razlog popuštanja
Neizgovoreni razlog zbog kojeg je EU prihvatila neravnopravan sporazum bila je nada da će time osigurati nastavak američke podrške Ukrajini u ratu protiv Rusije. Evropa, nakon decenija niskih ulaganja u odbranu, i dalje zavisi od američkih kapaciteta poput obavještajnih službi.
Bivši premijer Latvije Krišjānis Kariņš ovu situaciju opisao je kao evropski diplomatski hendikep, ističući da evropski lideri oklijevaju da kritikuju Trumpa, ali i da vlastitim društvima objasne razmjere te sigurnosne zavisnosti.
Grenland kao crvena linija
Ipak, Trump bi ovoga puta mogao biti otišao predaleko. Iako je Grenland napustio tadašnju Evropsku zajednicu još 1985. godine, prihvatanje prisilne prodaje teritorije države članice EU poslalo bi katastrofalnu poruku o kredibilitetu Unije kao geopolitičkog aktera, ali i o njenoj posvećenosti odbrani Ukrajine.
Dok su se evropski lideri redom oglašavali u podršku danskom i grenlandskom suverenitetu, sve glasnije se govori o aktiviranju moćnog, ali do sada neiskorištenog instrumenta EU protiv ekonomske prisile.
„Velika bazuka“ protiv SAD-a
Taj mehanizam, često nazivan „velikom bazukom“, prvobitno je osmišljen kao odgovor na ekonomski pritisak Kine. Njegova primjena omogućila bi EU da uvede široke restrikcije na američku robu i usluge, suspenduje investicije ili zaštitu intelektualnog vlasništva.
Francuska, koja već dugo zagovara odlučniji odgovor na američke pritiske, pozvala je Evropsku uniju da aktivira ovaj instrument ukoliko Trump realizuje prijetnje carinama. Ipak, proces nije ni brz ni jednostavan. Iako Evropska komisija govori o „određenoj hitnosti“, dogovor o sankcijama mogao bi potrajati i do godinu dana, a zahtijeva podršku najmanje 55 posto članica koje predstavljaju 65 posto stanovništva EU.
Hoće li Evropa ovaj put reći ‘dosta’?
Kada je Trump 2025. godine uveo takozvane „tarife dana oslobođenja“, evropski lideri su ih nazvali pogrešnim i štetnim, obećavajući snažan odgovor. Na kraju su unutrašnje podjele i strah od ekonomskih posljedica prevagnuli, gurnuvši Uniju u smjeru popuštanja, a ne konfrontacije.
Dok osamdesetogodišnji transatlantski odnos prolazi kroz duboke i istorijske promjene, naredne sedmice pokazat će da li je Evropska unija konačno spremna povući jasnu granicu – ili će se politika dodvoravanja nastaviti, uprkos sve otvorenijim pritiscima iz Washingtona.