Više od šest godina prošlo je otkako je bivši visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell upozorio da Evropa mora naučiti govoriti “jezikom moći”. Ipak, reakcije Evropske unije na današnje tektonske geopolitičke promjene pokazuju da ta lekcija, čini se, nikada nije do kraja usvojena.
Odgovor Unije na potpunu rusku invaziju na Ukrajinu bio je gotovo isključivo normativan, bez ozbiljnog pokušaja da se razmotri politički izlaz ili kompromis prihvatljiv i za Moskvu. Posljedica takvog pristupa bilo je dodatno jačanje evropske sigurnosne zavisnosti od Sjedinjenih Američkih Država, čime je Evropa postala još ranjivija u svijetu koji se ubrzano mijenja. Povratkom Donald Trumpa u Bijelu kuću, ovaj strateški promašaj, prema autoru teksta, samo je dodatno produbljen.
Evropska unija je, kako se navodi, gotovo u potpunosti potrošila svoj normativni kredibilitet prije nego što je izgradila ozbiljne instrumente “tvrde moći”, ostavivši se u još izoliranijoj poziciji. Danas je sve manje onih koji pravo Ukrajine na članstvo u NATO-u smatraju svetim dijelom “poretka zasnovanog na pravilima”, posebno u trenutku kada Evropa selektivno primjenjuje međunarodno pravo – bilo u odnosu na Venezuelu, Iran ili Gazu.
Upravo u tom kontekstu autor upozorava da Evropa ne razumije suštinu Trumpovog insistiranja na miru u Ukrajini. Nakon tri decenije liberalnog zapada koji je vjerovao da može samostalno oblikovati svjetski poredak, Washington sada pokušava redefinirati odnose među velikim silama. U toj strategiji, tvrdi se, ključno mjesto zauzima reset odnosa s Rusijom, kako bi se spriječilo njeno dodatno zbližavanje s Kinom.
Takav reset, međutim, nije moguć bez rješavanja ukrajinskog pitanja. Ako Moskva zaključi da je pregovorima nemoguće doći do rješenja, rat će se nastaviti – bilo do potpunog iscrpljivanja strana, bilo kroz eskalaciju koja bi direktno ugrozila evropsku sigurnost. U tom scenariju, politički prostor za američko-rusko približavanje nestaje, zbog čega Trump, uprkos brojnim preprekama, nastavlja gurati inicijativu za mir.
Evropa je, prema tekstu, u tom procesu često reagovala kontraproduktivno, pokušavajući u pregovore ubaciti “otrovne pilule”, poput prijedloga o raspoređivanju stranih snaga na ukrajinskoj teritoriji. Takvi potezi prelaze ruske crvene linije i dodatno otežavaju kompromis. Razlozi za to mogu biti ideološki, ali i pragmatični – kupovina vremena za jačanje evropskih vojnih kapaciteta i odgađanje ogromnih troškova obnove Ukrajine.
Autor ističe da bi kompromisni mir, i pored svih nedostataka, otvorio prostor da Ukrajina dugoročno napreduje ka članstvu u EU te razvije čvrstu sigurnosnu i odbrambenu saradnju sa Zapadom. Ujedno, takav ishod bio bi u skladu s američkom strategijom koja želi da Evropa preuzme veću odgovornost za vlastitu sigurnost.
Određeni pomaci, navodi se, mogli su se vidjeti i na nedavnom samitu “Koalicije voljnih” u Parizu, gdje je prijedlog multinacionalnih snaga ublažen, a izjave britanskog premijera Keir Starmer ostavile prostor za fleksibilnije sigurnosne aranžmane prihvatljive i Moskvi.
Zaključak je jasan i sumoran: Evropa, koja je već ozbiljno narušila svoj normativni autoritet, nema mnogo razloga da nastavi politiku koja je gura na marginu globalne politike. Sve dok rat u Ukrajini traje, zavisnost EU od SAD-a će se nastaviti, a famozni “jezik moći” ostat će tek prazna fraza. U tom svjetlu, autor poručuje da rizici “lošeg mira” postaju manji od rizika propuštene prilike da Evropa konačno izraste u ozbiljnog, strateški agilnog aktera na svjetskoj sceni.