Srebreničanka Sabaheta Suljić u dolini bijelih nišana u Memorijalnom centru Potočari krije tugu, ali i najveću ljubav. Njena duša često čezne za ocem, kojeg se kako treba i ne sjeća, ali nešto jače vuče je njegovom mezaru, kojeg posjećuje kada god je u prilici. Sabaheta je rodom iz srebreničkog sela Poznanovići, a sada živi u neposrednoj blizini mezarja u Potočarima.
"Svaki put kada neko spomene svoga babu, u meni se probude emocije koje teško zaustavim. Teško mi je da pričam o babi jer uvijek zaplačem, puno sam emotivna i ne znam to da sakrijem. Srce hoće da iskoči", priča ova mlada Srebreničanka koja kaže da je 1995. godine imala svega pet godina, ali da su joj u sjećanju ostali određeni fragmenti iz njihovog zajedničkog života.
"Ja se njegovog lika nikako ne sjećam. Samo znam, negdje mi je to ostalo u podsvijesti, da je išao u Žepu i donosio nam hranu kad je počeo rat. Da smo kasnije došli u naselje Slapoviće u neke kućice. Zadnji put smo se rastali s njim na Baratovoj, na ulazu u Srebrenicu, kad smo otišli za Potočare, a onda za Tuzlu. On je ostao i otišao preko šume i došao je u Potočare u zelenom tabutu", kaže Sabaheta kojoj je najstarija sestra 1995. godine imala 8 godina, a njena majka s 33 godine ostala je udovica i sama odgajala petero maloljetne djece.
"Moj brat Bekto jedino je muško u familiji Suljića. Živi s mamom u Puračiću, a sestre su osnovale svoje porodice. Jedna sestra živi, kao i ja, u Srebrenici. Voljela bih da mi je babo živ, da vidi kako su njegova djeca uspjela u životu. Zahvaljujući mami i našoj rahmetli neni Havi, mi smo odrasli u dobre insane. Odgojeni smo i školovani onako kako bi i babo želio", kaže Sabaheta, koja često posjećuje očev mezar i pita se kakvi su bili njegovi zadnji trenuci.
"Babo je nađen u Sandićima, tijelo mu nije kompletno. Samo lijeva strana je nađena i ukopali smo ga 2003. godine, a prošle godine smo u kabur ponovno spustili još njegovih kostiju. Eto naše sudbine – ukopavamo kost po kost", priča Sabaheta, koja ističe da se vratila da bi znala odakle potiče i da krene od mjesta gdje je njen otac počeo. Odnos i nebriga prema preživjelim žrtvama genocida svim silama tjeraju je iz Srebrenice.
"Kao dijete šehida, ovdje sam sama 10 godina i ne želim da idem. Volim ovo mjesto, želim da radim i živim od svog rada. Sve ima ‘neko’ preči. Vratila sam se 2015. godine kada sam završila fakultet u Tuzli. Završila sam Filozofski fakultet, Odsjek razredna nastava 2014. godine, ali sam upisala i Predškolski odgoj u Bijeljini. Radila sam u Alma Rasu godinu i 8 mjeseci i od tada sve radim onako kad me pozovu, ali nikad ništa konkretno", kaže ova djevojka koja naglašava da je ona i glas njene rahmetli nene i majke, u čija imena priča uglavnom strancima koji posjećuju Srebrenicu.
"Ja sam glas i moje rahmetli nene i moje mame. Pričam i u njihova imena. Ubijen mi je otac Šaban, djedovi Bekir i Fadil, daidže i amidže Mujo, Vahid i Suljo. Šta treba još da dam za ovu državu, da ta država zna da ja postojim i da, kao i svako normalan, radim i privređujem. Ne može Srebrenica opstati samo na sjećanju na ubijene. Srebrenicu moraju čuvati živi, a ako njih ne poštujete i ako ih nema, onda se možete halaliti i od ovog komada zemlje", kaže Sabaheta, ističući da se poštovanje prema ubijenim žrtvama stiče i brigom prema preživjelim, koja nažalost izostaje u konkretnim slučajevima.
Sabaheta nije jedina koja u Srebrenici, i pored tolike pomoći koja je stigla, nema zaposlenje. U Srebrenici, u kojoj su česte nacionalne tenzije i gdje je život izuzetno težak, ponajviše ostaje zbog ljubavi prema ubijenim članovima svoje porodice, ali se iskreno pita – šta će biti kada bude morala prehraniti svoju porodicu.