U najmračnijim i najdubljim dijelovima Arktičkog okeana, više od 1.000 metara ispod površine, skriva se neobična biološka granica koja razdvaja populacije meduza – i to ne zbog stijena, kopna ili temperature, već zbog naizgled nevidljivih faktora. Naučnici su otkrili da unutar iste vrste meduza, Botrynema brucei ellinorae, postoje dvije jasno prepoznatljive morfološke varijante, koje žive odvojeno na različitim geografskim širinama.
Otkriće ove misteriozne granice objavio je tim morskih biologa na čelu s Javierom Montenegrom s Univerziteta Zapadne Australije, a rezultati istraživanja ukazuju na postojanje dosad nepoznate faunalne barijere – biološke granice koja razdvaja faunu bez potrebe za fizičkim preprekama.
Dvije meduze, isti DNK
U hladnim i mračnim vodama takozvane "zone ponoći", naučnici su primijetili da iste meduze dolaze u dvije varijante: jedne s karakterističnom izbočinom na glavi, u obliku dugmeta, i druge koje su potpuno glatke. Ova morfološka razlika, iako vidljivo izražena, nije potkrijepljena genetskom razlikom – obje varijante pripadaju istoj genetskoj liniji.
„Obje varijante se pojavljuju u arktičkim i subarktičkim regijama,“ objašnjava Montenegro, „ali jedinke bez izbočine nikada nisu pronađene južno od područja Sjevernoatlantske struje, koja se proteže od Grand Banksa kod Newfoundlanda pa sve do sjeverozapadne Evrope.“
Biološka granica bez granice
Ovakve pojave poznate su nauci kao faunalne granice – nevidljive linije koje razdvajaju različite grupe životinjskog svijeta. Najpoznatije među njima su Wallaceova linija, Lydekkerova linija i Weberova linija, koje razdvajaju faunu jugoistočne Azije od Australije i Papue Nove Gvineje. Te granice ne moraju biti fizičke – mogu nastati zbog razlika u temperaturi, morskim strujama, pritisku ili prehrambenim lancima.
Ali u slučaju ove vrste meduza, naučnici se suočavaju s nevidljivom, ali stvarnom granicom. Dok se meduze s "dugmetom" nalaze širom svijeta, one bez izbočine ograničene su samo na područja sjevernije od 47 stepeni sjeverne geografske širine.
Istraživanje iz dubina
Zbog ekstremnih uslova u dubokom okeanu – pritiska koji drobi, hladnoće koja ledi i potpune tame – istraživanja su moguća isključivo pomoću daljinski upravljanih podvodnih robota i mreža s istraživačkih brodova. Montenegro i njegov tim prikupili su brojne uzorke meduza, proučavali istorijske zapise i fotografije te proveli genetsku analizu koja je potvrdila da su sve varijante iste vrste.
“Razlike u obliku, uprkos snažnoj genetskoj sličnosti kod primjeraka iznad i ispod 47 stepeni sjeverno, ukazuju na postojanje nepoznate bio-geografske barijere u Atlantskom okeanu,” navodi Montenegro.
Izbočina kao prednost?
Naučnici još uvijek ne znaju šta tačno uzrokuje ovu granicu. Jedna od pretpostavki je da izbočina na glavi meduze daje određenu evolucijsku prednost – možda pomaže u obrani od grabljivica u južnijim, toplijim vodama, gdje su uslovi znatno drugačiji od arktičkih.
Dosadašnja istraživanja već su identificirala regiju Sjevernoatlantske struje kao “prijelazni ekoton”, gdje se miješaju borealne (hladne) i suptropske (toplije) vrste, što dodatno potvrđuje ideju o ekološkoj prijelaznoj zoni, a ne o čvrstoj fizičkoj granici.
Koliko još toga ne znamo?
Ova studija dodatno naglašava koliko je naše znanje o dubokom okeanu ograničeno. Otkriće takve suptilne barijere između gotovo identičnih organizama podsjeća nas da su životni oblici u okeanima daleko složeniji i raznovrsniji nego što smo dosad mislili.
„Prisustvo dviju morfološki različitih jedinki unutar jedne genetske linije pokazuje koliko je važno nastaviti istraživanje bioraznolikosti železastih morskih životinja,” zaključuje Montenegro.