Već duže od dvije sedmice skupina izbjeglica iz Afganistana od oko 50 osoba nalazi se na otvorenome, u šumi na poljsko-bjeloruskoj granici. Bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko igra ciničnu igru prema Zapadu tako što migrante organizirano dovodi na vanjsku granicu EU-a i potiče ih da uđu u EU, kaže Michal Dworczyk, šef ureda poljskog premijera.
Poljska je zbog svega najavila hitnu izgradnju zida na bjeloruskoj granici, a Litvanija je prema Bjelorusiji već počela postavljati ogradu dugu čak 508 kilometara, kako bi zaustavila ljudski val što se sve intenzivnije slijeva na istok Evropske unije. Grčka je saopćila da je već dovršila zid dug 40 kilometara na svojoj granici s Turskom i instalirala nadzorni sistem kako bi spriječila moguće tražitelje azila da pokušaju ući u Evropu.
Uzalud Evropski sud za ljudska prava traži od EU članica da pruže pomoć desecima afganistanskih građana na svojim granicama: sigurnosne snage ovih država sprečavaju ih da uđu u njihov prostor i iznesu zahtjeve za azilom na koje, prema važećim međunarodnim konvencijama, imaju puno pravo. Afgani, naime, nisu nikakvi migranti, nego izbjeglice koje spašavaju goli život jer bježe od talibanskog terora i oružanog sukoba. No, strah od novog velikog ljudskog vala s istoka širom ujedinjene Evrope očito poništava ionako krhke zasade međunarodnopravnog poretka i podiže sve gušće zidove.
Brojne evropske razvijene nacije, a ne samo one na njezinim rubovima, podigle su već i ranije fizičke barijere prema drugima kako bi se odbranile od došljaka. Danska je postavila žicu prema Njemačkoj još prije par godina, formalno to pravdajući svinjskom kugom. Norveška je ustoličila prepreke prema Rusiji na polarnom području čim su joj tim putem počeli pristizati očajni Sirijci. Slovenija je digla žilet-žicu prema Hrvatskoj, Austrija prema Italiji i prema Sloveniji, Makedonija prema Grčkoj, Bugarska prema Turskoj. Mađarska se hvali kako je žilet-žicom zaustavila na svom pragu više od 6 miliona migranata 2015., a i Španija još od 2005. ima žicu oko svojih enklava u sjevernoj Africi…
Trideset godina od pada Berlinskog zida on se, čini se, replicirao i ubrzano umnožio širom starog kontinenta, no to se sad više ne iščitava kao represiju, nasilje i nehumanost, nego kao legitimno sredstvo zaštite od 'barbara' i odbrane dosadašnjeg načina života.
Ponajviše sumnji u legitimnost i opravdanost tih postupaka iznova imaju oni koji su iz prve ruke iskusili život iza zida i žice, Nijemci. No, s obzirom da su imali veliku političku dramu 2015. i 2016. godine., kad je kancelarka Angela Merkel u zemlju pustila čak milion ljudi, sad ih posve legitimno brine hoće li im se ponoviti situacija iz prvog migrantskog vala i hoće li ta tema paralizirati upravo započetu izbornu kampanju, pa možda i presudno utjecati na izborni ishod.
Njemački stručnjak za migracije Gerald Knaus uvjeren je da će ljudi iz Afganistana sad masovno početi napuštati zemlju, a golema masa Afgana raseljena je naokolo još i od ranije.
Krajem 2020. UNHCR je registrirao oko 2,6 miliona afganistanskih izbjeglica, od čega 1,4 miliona samo u susjednom Pakistanu. Njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer (CSU) računa da bi Afganistan sad moglo napustiti dodatnih 300 hiljada pa do maksimalističkih pet miliona ljudi.
Krijumčarske rute iz Afganistana preko Pakistana do Turske već su godinama aktivne. Ovaj dio puta iz Azije za Evropu, prema svjedočanstvima ljudi iznesenim u medijima, koštao je donedavno po glavi oko 1500 dolara, no cijene su od povratka talibana u Kabul naglo porasle, a poskupljuje ih i bolja čuvanost turskih granica u zadnje vrijeme.
Sistem je ipak dovoljno uhodan za prijem novih nesretnika: u svakoj zemlji kroz koju izbjeglice prolaze - Afganistanu, Pakistanu, Iranu i Turskoj – postoje takozvani garanti, posrednici koji preuzimaju cijeli honorar koji plaćaju izbjeglice i zatim isplaćuju pojedinačne krijumčare po završetku njihove etape. Za plaćanje se uglavnom koristi Havala, neformalni financijski sustav popularan u islamskom svijetu, a kojim se zaobilaze tradicionalne banke.
