U ratu u kojem nema pobjednika, izraelski premijer Benjamin Netanyahu izgleda kao najveći gubitnik dok ulazi u krhko i neodređeno primirje s Iranom, prenosi Guardian.
Nakon godina Netanyahuovih prijetnji Iranu, performansa u Generalnoj skupštini UN-a, sumnjivih dosijea kojima je mahao pred svjetskim medijima i diplomatskog pritiska na američke predsjednike da pristanu na rat, ovaj sukob se pokazao kao potpuni promašaj.
Neuspjeh obavještajnih procjena
Procjena američke obavještajne zajednice da su izraelska predviđanja o smjeni režima i revoluciji u Iranu "farsična" pokazala se tačnom. Izraelska procjena da će rat trajati najviše nekoliko dana, ili u najgorem slučaju sedmica, bila je potpuno pogrešna.
Čak i prije dva dana, prema pisanju izraelskog Kanala 12, Netanyahu je pritiskao Donalda Trumpa da ne pristane na primirje. Američki predsjednik je jedan dan izdavao oštra upozorenja Teheranu, a zatim je popustio, prema nekim navodima potpuno marginalizirajući Izrael u svojim odlučivanjima.
Oštre kritike opozicije: "Politička katastrofa"
„Nikada u našoj istoriji nije bilo ovakve političke katastrofe. Izrael nije bio ni blizu stola kada su se donosile odluke koje se tiču same srži naše nacionalne bezbjednosti“, napisao je na mreži X lider izraelske opozicije Yair Lapid.
Lapid je dodao da je vojska ispunila sve zadatke, ali da je Netanyahu zakazao na političkom i strateškom planu, ne postigavši nijedan od ciljeva koje je sam postavio. „Trebaće nam godine da popravimo štetu koju je uzrokovao arogancijom i nedostatkom strateškog planiranja“, poručio je Lapid.
Slično misli i lider ljevičarskih Demokrata, Yair Golan, koji je primirje nazvao jednim od najtežih strateških neuspjeha koje je Izrael ikada upoznao, naglašavajući da je Netanyahu obećao istorijsku pobjedu, a donio nesigurnost.
Ojačani Teheran i narušen ugled Izraela
Realnost je da je Netanyahu stavio sve na kocku i izgubio. Nije uspio srušiti teokratski režim, zaplijeniti zalihe obogaćenog uranijuma, niti značajno oslabiti državu Iran. Uz to, ugled Izraela u svijetu, već narušen akcijama u Gazi zbog kojih je optužen za genocid, dodatno je oštećen.
S druge strane, uprkos Trumpovim tvrdnjama, moć Revolucionarne garde (IRGC) je ojačala jer je Teheran ostvario svoj primarni cilj – preživljavanje mjesečne ofanzive dvije svjetske vojne sile. Režim je ranjen, ali netaknut, sa značajnim vojnim sredstvima i vjerovatnom namjerom za ubrzano naoružavanje.
Hubris u Libanu i slabljenje američke podrške
Netanyahuovo insistiranje na nastavku napada u južnom Libanu čini se kao čin oholosti. Namjera da se stvori nova bezbjednosna zona dovodi izraelske snage u direktan sukob s Hezbollahom na terenu koji borci ove grupe najbolje poznaju. U tom kontekstu, strašni vazdušni udari na Liban bez upozorenja izgledaju kao kazneni čin nakon neuspjeha u Iranu.
Diplomatske posljedice su još ozbiljnije. Politički konsenzus o podršci Izraelu u Americi, koji traje od šezdesetih godina, vidno se ruši. Čak i među jevrejskim glasačima u SAD-u podrška Izraelu je na istorijskom minimumu.
Budućnost bez pobjede
Za Izraelce će postati očigledno da, iako je Netanyahu godinama opisivao Iran kao "egzistencijalnu prijetnju", nakon ovog rata uslovi ostaju uglavnom nepromijenjeni. Njegova obećanja o "totalnoj pobjedi" po četvrti put – nakon Gaze, Libana i dva puta Irana – pokazala su se kao prazna.
Trump je ustuknuo u trenutku najopasnije eskalacije, odbijajući slanje kopnenih trupa koje bi bile pogubne za globalnu ekonomiju i nepopularne kod američkih birača. Jasno je da je ovo bila jedinstvena prilika za kampanju ovakvih razmjera uz punu podršku SAD-a, koja se vjerovatno neće ponoviti.
Postavlja se pitanje: ako je Netanyahuov glavni politički adut bio rat protiv Irana koji je na kraju propao, koja je sada svrha njegovog opstanka na vlasti?