Zbog rata je kao dijete napustio rodni kraj i spas tražio u šumi, a onda po drugim selima i gradovima. S 15 godina počeo je trenirati nogomet, zbog čega su mu govorili da je zakasnio, a on bi se našalio i rekao da neće zakasniti s trenerskom karijerom. U Njemačkoj je morao raditi kao mašinski tehničar kako bi izdržavao obitelj, a sad je njegova ekipa hit njemačkog nogometa i zauzima prvo mjesto u 2. Bundesligi, u kojoj ove sezone igraju velikani poput Schalkea, HSV-a i Werder Bremena. Mersad Selimbegović je već ispisao filmsku priču, iako se sa svojih 39 godina nalazi na početku svoje trenerske karijere.
Njegov Jahn Regensburg je nakon četiri odigrana kola prvi na tabeli, s maksimalne četiri pobjede i impresivnom gol-razlikom 12:1. Potvrdu sjajnih igara i forme imao je prošlog vikenda, kada je kao domaćin razbio Schalke 4:1. To je ogroman uspjeh za klub koji jedva uspijeva zadržati najbolje igrače, koji nove igrače dovodi iz nižih liga i koji je prvi put u 133-godišnjoj historiji povezao pet sezona u drugoj njemačkoj ligi, u kojoj nikad nije osvojio više od 49 bodova.
Zato Selimbegović nakon perfektnog otvaranja sezone i prošlosezonskog plasmana u četvrtfinale njemačkog kupa, što je također historijski rezultat za njegov klub, ne želi letjeti visoko. Dok su navijači u velikoj euforiji, on smiruje strasti i napominje da jedini cilj njegove ekipe može biti samo ostanak.
“Kad smo prošle sezone izborili ostanak, rekao sam da počinje peti dio nemoguće misije. Svake godine predviđaju da ćemo ispasti, a mi ostajemo. Njemačka druga liga ove je sezone vjerojatno najjača druga liga svih vremena. Tu su Schalke, HSV, Werder Bremen, Hannover, St. Pauli, Fortuna Düsseldorf, Nürnberg, Dresden, Hansa Rostock… Uz dužno poštovanje Englezima, mislim da je ove godine druga njemačka liga nevjerojatna. Zato nama jedina ambicija može biti ostanak. Za ispunjenje cilja trebaju nam 42 boda, što znači da do kraja sezone trebamo upisivati barem jednu pobjedu nakon svake tri utakmice, a to je brutalno teško”, rekao je Selimbegović u razgovoru za Index.
Ovo je za Selimbegovića treća sezona na klupi Regensburga, kluba u kojem je okončao igračku i započeo trenersku karijeru. Svjestan je velikog uspjeha koji je napravio, ali ne zanosi se time. Stalno napominje da se stvari u životu i nogometu brzo mijenjaju te da čovjek najveću pažnju mora posvetiti sadašnjem trenutku.
Karakter koji krase velika disciplina i još veća ustrajnost izgradio je još kao dječak, kada je morao napustiti svoj dom i u paklu rata tražiti svoje mjesto pod suncem. Možda se tu krije odgovor na pitanje zašto je tako miran i staložen nakon što je njegov klub čudesno otvorio sezonu u izuzetno teškom prvenstvu.
Selimbegović je rođen 29. aprila 1982. godine u Rogatici, u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Bošnjački dio stanovništva je početkom rata 1992. godine, pred jednu junsku noć, morao pobjeći iz ovog mjesta, u kojem se godinama unazad vrše ekshumacije posmrtnih ostataka ratnih žrtava. Tako je Selimbegović, bježeći od agresora, kao 10-godišnjak s obitelji i sugrađanima završio u jednoj šumi kod Goražda. Tu je s 300-400 ljudi proveo oko dva mjeseca.
“To je bio slobodan teritorij, jako dobro skriven. Svako je sebi pravio sklonište, ali od kiše se nije moglo pobjeći”, prisjeća se Selimbegović.
Nogomet je počeo trenirati kao 15-godišnjak, ali to ga nije spriječilo da postane državni prvak
Nakon boravka u šumi Selimbegović je s obitelji otišao u Goražde, odakle su preko brda i planina stigli do 160 kilometara udaljenog sela Brđani kod Konjica. Na svu sreću, ratna golgota nije ga rastavila od roditelja, s kojima se, nakon četiri godine boravka u hercegovačkom selu, preselio na Ilidžu kod Sarajeva.
“Kao 10-godišnjak sam satima išao tražiti hranu. Kopao sam njive da pronađem povrće, koje sam nosio ljudima u šumi. Dva mjeseca nisam vidio hljeb, a prva tri dana proveli smo bez pitke vode. Sva sreća pa je padala kiša… U Konjicu sam bio lovac na hranu, koju su u paketima bacali iz aviona. To te natjera da brže odrasteš. Sad imam dva sina i kad vidim njih te se sjetim svega što sam prošao, pomislim da sam sve sanjao”, rekao nam je Selimbegović.
Po dolasku na Ilidžu, nakon što su ga primijetili treneri iz FK Butmira, kao 15-godišnjak je počeo trenirati nogomet, koji je igrao i tokom paklenog rata. Godinu dana kasnije završio je u omladinskom pogonu Željezničara, gdje je vrijednim radom već kao junior debitirao za prvu ekipu, u kojoj je igrao na mjestu stopera, iako je visok manje od 180 centimetara. Bio je dio jedne od najboljih poslijeratnih generacija sarajevskog kluba, s kojom je kao junior i senior bio prvak države.
U Njemačkoj su mu nudili ugovor samo da bude uz ekipu
Potom je 2006. godine otišao u Regensburg, s kojim je potpisao profesionalni ugovor, a karijeru je okončao na ljeto 2012. godine zbog ozljede leđa, kada je klub ušao u drugu ligu. Njegove osobine lidera bile su razlog da mu klub ponudi novi ugovor, samo da ostane u timu, ali on je to odbio. U zamjenu za to, ponuđeno mu je da radi kao pomoćni trener u drugom timu.
Nakon toga je Regensburgova prva ekipa počela igrati sve slabije i 2015. godine klub je ispao u četvrtu ligu. To je rezultiralo slabijim uslovima u klubu, pa je Selimbegović, osim trenerskog posla, morao raditi i kao mašinski tehničar, gdje mu je radno vrijeme trajalo od pet ujutro do 13:30, piše Index.
Tek nakon što se klub 2017. godine vratio u drugu ligu, a on počeo raditi kao pomoćni trener Achimu Beierlorzeru u prvoj ekipi, ponovno je mogao živjeti samo od nogometa. Ulogu pomoćnika dobio je zbog odličnog posla u juniorima, gdje je ekipu koja se u drugoj najjačoj njemačkoj juniorskoj ligi borila za ostanak pretvorio u onu koja se bori za ulazak u viši rang.
Licencu je zaslužio u BiH
Tokom trenerskog usavršavanja Selimbegović je licence polagao u Edukacijskom centru NS BiH, o kojem ima visoko mišljenje i svaki put koristi priliku da pohvali rad svojih mentora iz rodne države.
“Imao sam sreću što sam licence polagao u Edukacijskom centru NS BiH. To je jedan izvor koji je podcijenjen i ljudi u BiH nisu svjesni kvalitete tog centra. Uspjeh Veleža dokaz je tome. Učenjem u tom centru može se raditi na vrhunskoj razini”, napomenuo je.
Beierlorzer je u njemu vidio trenerski potencijal i zbog toga mu je dao veće ovlasti prilikom rada s ekipom, što mu je pomoglo da brže napreduje. Njemački stručnjak je dvije godine poslije prihvatio ponudu Kölna u Bundesligi i sa sobom je želio povesti Selimbegovića, ali Bosanac mu se zahvalio i ostao u Regensburgu, ne znajući da će mu klub ponuditi mjesto trenera. Tako mu se otvorila prilika koju nije ni sanjao.
“S 15 godina počeo sam trenirati nogomet. Svi su govorili da sam zakasnio, a onda bih ja rekao: ‘Dobro, ako sam tu zakasnio, onda ću ranije početi raditi kao trener.’ Tako je i bilo, ali nisam ni slutio da ću postati trener”, rekao je.
Učeći od Beierlorzera – koji je prije Regensburga radio u RB Leipzigu, klubu poznatom po visokom presingu – kao i od mnogih drugih trenera i mentora, poput Marca Rosea i Renea Marića, koji sada treniraju Borussiju Dortmund, Selimbegović je izgradio svoju nogometnu filozofiju koja se bazira na direktnoj igri i visokom presingu.
“Preferiram brzu igru prema naprijed. Ne dajem prioritet posjedu lopte, gdje imaš prividnu nadmoć. Ne volim mnogo rizikovati u prvoj trećini terena. Možda sam nestrpljiv i zato volim igrati visok pritisak. Ne želim čekati što će protivnik uraditi, nego mi određujemo gdje ćemo napadati. Tako smo igrali i protiv Schalkea, koji je možda očekivao da ćemo ga više respektiovati. Isto smo radili i protiv Stuttgarta i svih drugih klubova”, opisao je svoj stil.
Kao trener piše historiju Regensburga
Ipak, svjestan je da se uspjeh ne može stvoriti igrajući samo na jedan način. Nakon što je u prvoj sezoni izborio ostanak u ligi, prošle sezone je vidio da su se protivnici počeli prilagođavati njegovu stilu igre. Zbog toga je u određenim susretima veću pažnju morao posvetiti kvalitetnijoj igri u posjedu lopte.
“Izgradnja napada kroz posjed u prvoj trećini nije uopće isključena iz moje ideje. Poanta je da smo mi totalni autsajderi u ovoj ligi i meni je bitno da svoje igrače ne dovodim u situacije u kojima se ne osjećaju dobro. Ako imate ekipu koja nije dominantna u odnosu na protivnika, jako je teško reći da igramo po zemlji, ali opet imamo neke utakmice u kojima igramo tako. Primjerice, Kielu smo dali gol u akciji koja je počela od golmana pa se nastavila preko beka i na kraju smo se ušetali u gol. U utakmici protiv Fortune Düsseldorf prošle sezone imali smo 60 posto posjeda lopte. Nemoguće je igrati samo presing. Nama je to uspijevalo u mojoj prvoj sezoni, kada nas nitko nije uzimao za ozbiljno, pa su protivnici igrali kako je nama odgovaralo. Kasnije su i veliki klubovi počeli dolaziti ovdje te preskakati igru i čekati nas, zbog čega nismo mogli igrati visok presing. Tako su nas tjerali na promjenu plana”, opisao je Selimbegović.
Njegov uspjeh još više dolazi do izražaja zbog činjenice da klub uglavnom dovodi igrače bez odštete, a pronalazi ih u slabijim ligama. Andreas Albers je kao 28-godišnjak stigao iz druge danske lige, a uzvratio je s 13 golova. Jan Elvedi je igrao u drugoj švicarskoj ligi, gdje je, uz nogomet, radio dva dana sedmično, a prošle sezone je bio standardan član prve postave Regensburga. Scott Kennedy je doveden iz druge austrijske lige, a sad je reprezentativac Kanade. Klub je prošle godine potpisao ugovor s napadačem Andreom Beckerom, koji je prethodno igrao amaterski nogomet i radio 40 sati sedmično, a pod vodstvom Selimbegovića prošle sezone skupio je 29 nastupa.
Zato Selimbegović svaki put traži višesatni razgovor s igračem kojeg planira dovesti, kako bi imao što bolji uvid u njegove igračke i ljudske osobine. Pored predstavljanja kluba, bh. trener igraču izlaže videa na kojima prikazuje igru ekipe i ideju kako želi koristiti igrača. Toekom razgovora procjenjuje hoće li igrač odgovarati svlačionici i može li se nositi s kriznim situacijama, jer klub svake sezone zadesi period loših rezultata. Na kraju, Selimbegović i direktor moraju se složiti da bi se igrač doveo.
“Uglavnom nam dolaze ‘no name’ igrači. Po tome smo poznati. Prošle godine smo ostali bez sedam standardnih igrača, a ove godine otišao nam je samo jedan takav i zbog toga smo vjerojatno ovako dobro počeli sezonu. Kada vam ode sedam bitnih igrača, to ne može ni Bayern nadoknaditi. A opet, Bayern dovodi igrače s vrhunske razine, dok mi tražimo one za koje nismo ni sigurni mogu li igrati ovu ligu”, rekao nam je.
Selimbegović se nada da će i ove sezone izboriti ostanak, a govoreći o ličnim ambicijama, uz smijeh je napomenuo da se one poklapaju s klupskim.
“To ne znači da nisam ambiciozan. Uostalom, ne bih bio ovdje da nemam ambicije, ali sam realističan”, pojasnio je.
Za čovjeka koji se po bosanskim šumama borio za život, Selimbegović je već napravio fenomenalan uspjeh. Zato je kao trener vjerojatno zadovoljan sa svime što mu nogomet ponudi, a već je dokazao da neće bježati od pisanja historije ako mu se pruži prilika.
