U Memorijalnom mezarju u Potočarima, u tišini bijelih nišana, pred kolektivnu dženazu žrtvama genocida zabilježena je dirljiva scena djevojčice, sa kapom na glavi i cuclom u ustima, dok je stajala pored mezara svoga djeda Nurije Hamzića.
Njen djed ubijen je u genocidu u Srebrenici 1995. godine. U naručju nane, uz pokazivanje slova na nišanu koja još ne zna čitati, ova djevojčica uči o gubitku, o historiji, o boli jednog naroda.
Poljubac teži od riječi
Njene male ruke pažljivo su dodirivale hladni kamen, a onda je, nesvjesna veličine tog trenutka, nježno poljubila nišan svog djeda – kojeg nikada nije upoznala, ali kojeg voli djetinjom ljubavlju koja nadilazi prolaznost vremena i tišinu smrti.
Taj poljubac, tih i nevin, bio je teži od hiljadu riječi. Kao da je tim dodirom pokušala prenijeti toplinu koju njen djed nikada nije imao priliku osjetiti od nje – zagrljaj unuke koju nije dočekao.
A, nad tim kamenom, prekrivenim imenima i godinama koje su stale u samo jednu - 1995., nadvila se nada – da ono što je izgubljeno, neće biti zaboravljeno.
"On nije mrtav. On je živ, ali vi to ne osjećate", uklesano je na mezaru – poruka iz Kur’ana.
I dok stariji uče Fatihu, djevojčica svojim prisustvom svjedoči da sjećanje ne umire, i da istina prelazi sa generacije na generaciju, čak i prije nego što nauče govoriti.
Na licima mnogih prisutnih suze, na njenom – zbunjenost, ali i djetinja nevinost. Njeno prisustvo na mezarju simbol je trajnog sjećanja, ali i nade da će nova pokoljenja graditi svijet u kojem se zločini više nikada neće ponoviti.
Neizbrisiva poruka
U mezarju koje svjedoči o jednoj od najmračnijih stranica moderne historije, genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine, djevojčica je ostavila neizbrisivu poruku – ljubav prema najbližima ne poznaje zaborav.
Tri decenije nakon genocida u Srebrenici u kojem je tadašnja Vojska Republike Srpske i njihovi pomagači ubila najmanje 8.372 osobe, u mezarju u Potočarima biće ukopano još sedam žrtava.
U prethodnim godinama, u mezarju je ukopano 6.765 žrtava genocida, a 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci članova porodica.
Najmlađe žrtve koje će biti ukopane ove godine su dvojica mladića koji su u trenutku smrti imali svega 19 godina. Radi se o Senajidu (Husejin) Avdiću i Harizu (Ramiz) Mujiću.