Ugledni The Atlantic: Kako će ova pandemija završiti?

Prije tri mjeseca niko nije znao da postoji SARS-CoV-2. Sada se virus proširio u gotovo sve zemlje i zarazio najmanje 710.000 ljudi za koje znamo i još mnogo onih za koje ne znamo. Srušio je privredu i slomio zdravstvene sisteme, napunio je bolnice i ispraznio javne prostore. Udaljio je ljude od njihovih radnih mjesta i njihovih prijatelja. Poremetio je moderno društvo na nivou koju većina živućih ljudi nikad nije vidjela. Uskoro će gotovo svi u SAD-u poznavati nekoga ko je zaražen. Poput Drugog svjetskog rata ili napada 9/11, ova se pandemija već urezala u psihu nacije, za The Atlantic piše Ed Yong. Globalna pandemija ovakvih razmjera bila je neizbježna. Posljednjih godina stotine zdravstvenih stručnjaka napisale su knjige, radove i kolumne upozoravajući na ovu mogućnost. Bill Gates je govorio o tome svakome ko je htio slušati, među ostalima je to čulo i 18 miliona gledatelja njegova TED Talka. Yong je 2018. godine napisao članak za The Atlantic u kojem je tvrdio kako Amerika nije spremna za pandemiju koja će se jednom dogoditi. U oktobru je Johns Hopkins Centar za zdravstvenu sigurnost izradio projekciju onoga šta bi se moglo dogoditi ako novi koronavirus preplavi svijet. I to se i dogodilo. Hipoteza je postala realnost. „Šta ako?“ pretvorilo se u „Šta sad?“ I šta sad? U kasnim satima prošle srijede, što se danas čini kad daleka prošlost, autor ovog teksta razgovarao je sa svojom trudnom prijateljicom, koju su samo dani dijelili od termina poroda. Shvatili su da bi njeno dijete moglo biti jedno od prvih koje će biti rođeno u svijetu duboko izmijenjenom zbog Covida-19. Odlučili su takvu djecu nazvati generacijom C. Kao šta ćemo vidjeti, životi generacije C bit će oblikovani odlukama koje će se donijeti u sljedećim semicama te gubicima koje ćemo trpjeti kao rezultat. Ali Yong prvo iznosi nešta drugo. Na Indeksu globalne zdravstvene sigurnosti, izvještaju koji ocjenjuje spremnost svake zemlje na pandemiju, Sjedinjene Američke Države imaju rezultat 83,5, najviši na svijetu. Bogata, snažna i razvijena Amerika trebala bi biti najspremnija nacija. Ta je iluzija razbijena. Uprkos upozorenju koje je stiglo mjesecima unaprijed, dok se virus širio drugim zemljama, kad se Amerika napokon našla na udaru Covida-19, sistem je bio neuspješan. „Bez obzira na to, virus poput SARS-CoV-2 stavit će na kušnju čak i najbolje pripremljene zdravstvene sisteme“, kaže Nahid Bhadelia, infektolog s Medicinskog fakulteta Univerziteta Boston. Kako bi se zaustavio takav patogen, nacije moraju razviti test i početi identificirati zaražene ljude, izolirati ih i potom pronaći sve koji su s njima bili u kontaktu. To je u Južnoj Koreji, Singapuru i Hong Kongu imalo veliki učinak. To je ono šta Sjedinjene Američke Države nisu učinile. Fijasko s testiranjem U ključnom mjesecu, kad se broj zaraženih u Americi popeo na desetine hiljada, samo su stotine bile testirane. Doslovno je nevjerojatno da je biomedicinska sila poput SAD-a propustila stvoriti jednostavan dijagnostički test. Fijasko s testiranjem izvorni je grijeh američkog neuspjeha s pandemijom i propust koji je pokopao sve ostale protumjere. Da je nacija uspjela pratiti širenje virusa, nastavlja Yong, bolnice su mogle pokrenuti svoje pandemijske planove, pripremiti odgovarajuće prostore, naručiti dodatne zalihe, obučiti osoblje i odrediti koje će se ustanove baviti samo slučajevima koronavirusa.

Ništa se od toga nije dogodilo. Umjesto toga, zdravstveni sistem, koji je ionako već bio blizu punog kapaciteta, koji se već morao nositi sa sezonom teške gripe, odjednom se suočio s virusom koji se širio bez kontrole. Preopterećene bolnice bile su preplavljene pacijentima. Počelo je ponestajati osnovne zaštitne opreme kao šta su maske, ogrtači i rukavice. Uskoro se isto dogodilo i s krevetima, kao i s respiratorima koji kisikom opskrbljuju pacijente čija su plaća napadnuta virusom. S malo prostora za djelovanje tokom krize, američki zdravstveni sistem funkcionira na pretpostavci da će savezne države koje nisu pogođene u hitnim situacijama pomoći onima koje su pogođene. Takva etika funkcionira tokom lokalnih katastrofa, poput uragana ili šumskih požara, ali ne i kod pandemije koja je napala svih 50 država. Dijelom je to posljedica nepripremljenost Bijele kuće. Tijelo koje je trebalo voditi računa o pandemijskim prijetnjama bilo je dio Nacionalnog sigurnosnog vijeća, raspuštenog još 2018. godine. Umjesto da pojuri u akciju, Amerika je mirno sjedila. Bez pravog vodstva, letargična, nekoordinirana i zaslijepljena Amerika pristupila je krizi oko koronavirusa mnogo lošije nego šta je iko od stručnjaka očekivao.

1. Sljedeći mjeseci

S obzirom na zaostajanje, SAD će teško uhvatiti korak, ali to nije i nemoguće. Do određene mjere bliska budućnost je već određena jer Covid-19 je sporo i dugo oboljenje. Ljudi koji su se zarazili prije nekoliko dana tek danas će početi osjećati simptome, čak i ako su se u međuvremenu izolirali. Neki od njih trebat će intenzivnu skrb počekom aprila. Stvarni broj zaraženih u SAD-u trenutno bi mogao biti i veći od 200.000. Brojke rastu eksponencijalno. Italija i Španija nude mračna upozorenja o budućnosti: preopterećene bolnice, iscrpljenje zalihe i umorno osoblje. U nemogućnosti da spase svakoga, ljekari su prisiljeni na nezamislivo – racionalizirati skrb i posvetiti se pacijentima koji će vjerojatno preživjeti, a ostale prepustiti njihovoj sudbini. Yong ističe kako SAD ima manje bolničkih kreveta po stanovniku nego Italija. Studija Imperial Collegea u Londonu pokazuje da će bez pravih mjera protiv pandemije ti kreveti biti popunjeni do kraja aprila. Do kraja juna za svako mjesto na odjelu intenzivnog liječenja konkurirat će najmanje 15 pacijenata s koronavirusom. Do kraja ljeta pandemija će direktno usmrtiti 2,2 miliona Amerikanaca, ne računajući one koji će umrijeti zbog srčanih udara, moždanih udara i saobraćajnih nesreća zato šta se bolnice neće moći pobrinuti za njih. To je najgori scenarij. Da bi se to izbjeglo, moraju se dogoditi četiri stvari, i to hitno. Prvo i najvažnije je ubrzano proizvoditi maske, rukavice i ostalu opremu za ličnu zaštitu. Ako zdravstveni radnici ne ostanu zdravi, ostatak mjera će propasti. Američke zalihe nisu neiscrpne, ali mogu kupiti ponešta vremena dok se proizvodnja ne pokrene. Američki predsjednik Donald Trump pozvao se prošle srijede na Zakon o odbrambenoj proizvodnji, na temelju kojeg bi američki proizvođači mogli prijeći na proizvodnju medicinske opreme. Ali Trump je propustio doista i primijeniti taj zakon, navodno zbog lobiranja američke Privredne komore i šefova velikih korporacija. „Širom zemlje potrebna je sveobuhvatna logistička i opskrbna operacija“, kaže Thomas Inglesby s Johns Hopkins Bloomberg Fakulteta javnog zdravlja. To se ne može postići s malobrojnim i neiskusnim osobljem u Bijelog kući. Rješenje je u angažiranju Obrambene logističke agencije, koja sa svojih 26.000 zaposlenika priprema američke vojne operacije u inozemstvu i koja je pomogla u prijašnjim javnozdravstvenim krizama, među ostalima i epidemiji ebole 2014. godine. Ova agencija također može koordinirati i drugu hitnu potrebu – masovno testiranje na Covid-19. Ovi su testovi sporo pristizali zbog pet zasebnih nestašica: maske za zaštitu ljudi koji provode testove, nazofaringealni bris za prikupljanje viralnog materijala, ekstrakcijski setovi za vađenje genetskog materijala virusa iz uzoraka, kemijski reagensi koji su dio tih setova te osoblje obučeno za provođenje testova. Mnoge od ovih nestašica su posljedica naprezanja opskrbnih lanaca. Nestašice se otklanjaju Neke se nestašice već otklanjaju. Agencija za hranu i lijekove odobrava testove koje su razvili privatni laboratoriji. Najmanje jedan od testova daje rezultate za manje od sat vremena, šta ljekarima omogućava da saznaju je li zaražena osoba koja sjedi pred njima. Trump je 6. marta izjavio kako se „može testirati svako ko to želi“. Yong ističe kako to zasad nije tačno i Trumpovi su saradnici brzo ispravili predsjednika. Bez obzira na to, zabrinuti ljudi navalili su u bolnice, tražeći testove koji ne postoje. „Ljudi su se željeli testirati iako nisu imali simptome ili su samo sjedili blizu nekoga ko je kašljao“, kaže Saskia Popescu sa Sveučilišta George Masona, koja radi na pripremanju bolnica za pandemiju. Ostali su imali samo prehladu, ali ljekari su svejedno morali koristiti maske prilikom pregleda, trošeći ionako tanke zalihe. Iako se kapacitet povećava, testovi se trebaju provoditi pažljivo. Prvi je prioritet, kaže Marc Lipsitch s Harvarda, testirati zdravstvene radnike i hospitalizirane pacijente te tako omogućiti gašenje vatre unutar bolnica. Tek kasnije, kad neposredna kriza bude usporena, može se krenuti u šire testiranje. Za takve mjere treba vremena tokom kojeg će pandemija nadmašiti kapacitet zdravstvenog sistema ili usporiti na održivu nivo. Ovaj tok, a time i sudbina nacije, ovisi o trećoj potrebi, a to je socijalno distanciranje. Yong na to gleda na ovako. Trenutno postoje dvije grupe Amerikanaca. U grupi A su svi koji su uključeni u medicinske mjere, bilo da liječe pacijente, provode testove ili proizvode opremu. U grupi B su svi ostali, a njihov je zadatak kupiti skupini A šta više vremena. Grupa B mora izravnati krivulju tako šta će se fizički izolirati od ostalih i presjeći lance transmisije zaraze. Ove naizgled drastične mjere treba poduzeti odmah i treba ih provoditi nekoliko sedmica. Nije lako nagovoriti naciju da dobrovoljno ostane kod kuće, a bez jasnih smjernica Bijele kuće, gradonačelnici, guverneri i poslodavci bili su prisiljeni poduzeti vlastite korake. Neke su savezne države zabranile velike okupljanja ili zatvorile škole i restorane. Najmanje 21 savezna država uvela je neki oblik obaveznog karantina, tjerajući ljude da ostanu kod kuće.

U ovakvim trenucima, kad opće dobro ovisi o žrtvi mnogih, važna je jasna koordinacija, odnosno naša četvrta potreba. Važnost socijalne distance mora se prenositi javnosti kako bi ona bila uvjerena i informirana. Umjesto toga, Trump je više puta umanjivao problem, govoreći kako „sve imamo pod kontrolom“ iako nismo imali. U nekim slučajevima njegove su zablude produbljivale krizu, a čak je i promovirao neprovjerene lijekove. Osim toga, Trump je posljednjih dana signalizirao da je spreman povući praksu socijalnog distanciranja kako bi zaštitioprivredu. Mnogi razmišljaju da visokorizične grupe treba zaštititi, a ne da se niskorizični mogu vratiti na posao, objašnjava Yong. Takvo razmišljanje je primamljivo, ali manjkavo. Ono precjenjuje našu mogućnost da procijenimo rizik neke osobe te da nekako visokorizične osobe ogradimo od ostatka društva. Konačno, bolnice su i sada prepune mlađih ljudi koje je napao koronavirus. Prema nedavnoj analizi Sveučilišta Pennsylvania, čak i uz mjere socijalnog distanciranja, 960.000 Amerikanaca svejedno će trebati intenzivnu njegu. U SAD-u ima samo 180.000 ventilatora, a osoblja obučenog za rukovanje i skrb za samo 100.000 pacijenata. Napustiti socijalno distanciranje bilo bi glupo. A napustiti ga sada, kad nedostaje testova i zaštitne opreme, bilo bi katastrofalno.

2. Završnica

Čak i savršeni odgovor neće završiti pandemiju. Sve dok virus postoji bilo gdje, postoji šansa da neki zaraženi putnik ponovno zapali iskru u zemljama koje su već ugasile svoje požare. U takvim uvjetima postoje tri izlazne strategije, jedna je malo vjerovatna, druga je vrlo opasna, a treća je dugotrajna. Prva strategija je da svaka nacija istovremeno uspije suzbiti virus, kao šta se dogodilo sa SARS-om 2003. godine. S obzirom na pandemiju koronavirusa i na to kako se borba odvija, izgledi za sinkroniziranu kontrolu širom svijeta vrlo su mali, smatra Yong. Druga strategija podrazumijeva da će se s virusom dogoditi kao i s prethodnim pandemijama gripe: da će harati svijetom sve dok se ne stvori dovoljno imunih ljudi da pandemija zamre. Ovaj scenarij „imuniteta krda“ bio bi brz, a time i primamljiv. Ali imao bi i strašnu cijenu, SARS-CoV-2 prenosi se brže od gripe i smrtonosniji je od gripe i vjerovatno bi za sobom ostavio milione mrtvih i uništio zdravstvene sisteme. Prema trećem scenariju, svijet će se igrati skrivača s virusom na duži rok, suzbijajući epidemije na raznim stranama sve dok se ne pojavi cjepivo. Ovo je najbolja opcija, ali isto tako i najduža i najkompliciranija. Kao prvo, ovisi o razvoju cjepiva. Prvi su koraci bili iznenađujuće brzi. Prošlog ponedjeljka, u prva klinička testiranja krenulo je moguće cjepivo koje je razvila Moderna i Nacionalni institut za zdravstvo. Inicijalna ispitivanja ukazat će istraživačima je li cjepivo sigurno i može li zapravo mobilizirati imunološki sistem. Istraživači potom moraju provjeriti sprečava li cjepivo zaista zarazu koronavirusom. Treba provesti ispitivanja na životinjama kako bi se utvrdilo da cjepivo nema ozbiljne nuspojave. Virus će godinama ostati dio američkog života Vjerojatno je da će novi koronavirus još godinama ostati dijelom američkog života, ako ne i duže, naglašava Yong. Bude li trenutna runda mjera socijalnog distanciranja djelotvorna, pandemija bi se mogla povući u toj mjeri da se vratimo u privid normalnosti. Ali čim se status quo vrati, vratit će se i virus. To ne znači da će društvo morati ostati zatvoreno neprestano do 2022. godine. „Moramo se pripremiti na višekratna razdoblja socijalnog distanciranja“, rekao je Stephen Kissler s Harvarda. U godinama koje dolaze, mnogo toga, počevši od frekvencije, trajanja i termina društvenih previranja, ovisit će o dvama svojstvima virusa, o oba su trenutno nepoznata. Prvo je sezonalnost. Koronavirusi imaju tendenciju zimske infekcije koja nestaje ili se povlači s ljetom. Tako bi moglo biti i sa SARS-CoV-2, ali sezonske varijacije možda neće biti dovoljne da bi se virus usporio ako bude dovoljno imunološki naivnih domaćina koje se može zaraziti. Drugo je trajanje imuniteta. Kad se ljudi zaraze blažim humanim koronavirusima, koji izazivaju simptome poput prehlade, ostaju imuni nešto manje od godinu dana. S druge strane, oni koji su bili zaraženi originalnim virusom SARS-a, koji je bio kudikamo ozbiljniji, ostaju imuni mnogo duže. Pod pretpostavkom da je SARS-CoV-2 negdje u sredini, ljudi koji se oporave bit će imuni nekoliko godina.

Naučnici mogu iskoristiti razdoblja između napada kako bi razvili antiviralne lijekove, iako su takvi lijekovi rijeko kad panaceje i uvijek imaju nuspojave i rizik od rezistencije. Bolnice mogu stvoriti zalihe. Testovi se mogu podijeliti kako bi se brzo spoznalo kad se virus vrati. Nema razloga da SAD ponovno dopuste da ih SARS-CoV-2 uhvate nespremne, pa nema ni razloga da se mjere socijalnog distanciranja primjenjuju tako sveobuhvatno i strogo. Bilo putem imuniteta krda ili pronalaskom cjepiva, virusu će biti sve teže širiti se ekspanzivno. Malo je vjerovatno da će potpuno nestati. Cjepivo će možda trebati ažurirati kako se virus bude mijenjao, a ljude će možda trebati redovno dodatno cijepiti. U budućnosti bi Covid-19 mogao postati poput gripe, odnosno pojavljivati se svake zime. Možda će na kraju postati toliko svakodnevan, da uprkos cjepivu mnogi pripadnici generacije C neće brinuti zbog zaraze, te će zaboraviti koliko je koronavirus dramatično promijenio njihov svijet.

3. Epilog

Troškovi dostizanja ove tačke, sa što je manje moguće umrlih, bit će enormni. Otprilike svaki peti Amerikanac već je ostao bez posla ili su mu smanjeni radni sati. Hoteli su prazni. Aviokompanije prizemljile su svoje flote. Restorani i ostala mala poduzeća se zatvaraju. Nejednakost je sve veća. Ljudi s nižim prihodima bit će najteže pogođeni mjerama socijalnog distanciranja, a vjerovatno će imati i kronična zdravstvena stanja koja će povećati rizik od ozbiljne infekcije, napominje Yong. Nakon šta se infekcije povuku, uslijedit će sekundarna pandemija mentalnih bolesti. U doba teške strepnje i nesigurnosti, ljudi su odsječeni od umirujućeg humanog kontakta. Zagrljaji, rukovanje i drugi socijalni rituali postali su opasni. Posebno je teško osobama koje pate od tjeskobe i opsesivno-kompulzivnih poremećajima. Starije osobe, koje su ionako isključenje iz društva, moraju se još više distancirati, šta produbljuje njihovu usamljenost. Azijci već trpe rasističke uvrede, koje potiče i američki predsjednik inzistirajući da se novi koronavirus naziva „Kineski virus“. Nakon pandemije, osobe koje su preboljele Covid-19 suočit će se s izbjegavanjem i stigmatizacijom, kao i ljudi koji su preboljeli ebolu, SARS i HIV. I zdravstvenim radnicima trebat će vremena da se oporave, a bit će posebno podložni sindromu izgaranja na poslu i post-traumatskom stresu. Ljudi koji su dugo bili u karantinu, nosit će ožiljke tog iskustva. Međutim, postoji i potencijal za stvaranje puno boljeg svijeta nakon ove traume. Baš kao šta je pojava HIV-a i AIDS-a dovela do temeljitih problema u seksualnim navikama i raširila korištenje kondoma, tako bi i ova pandemija u našu svakodnevicu mogla uvesti pranje ruku u trajanju od najmanje 20 sekundi. Pandemije također mogu katalogizirati socijalne promjene. Ljudi, poduzeća i ustanove nevjerovatno su brzo prihvatili praksu rada od kuće, konferencijskih poziva, bolovanja i fleksibilnih aranžmana o dječjoj skrbi. Postalo je sasvim normalno da poslodavci svojim zaposlenicima govore kako trebaju ostati kod kuće ako su bolesni. Možda će nacija naučiti, nastavlja Yong, da spremnost nije samo u maskama, cjepivima i testovima, nego i u poštenim radnim uvjetima i stabilnom zdravstvenom sistemu. Veterani prijašnjih epidemija dugo su upozoravali da je američko društvo zarobljeno u ciklusu panike i zanemarivanja. Nakon svake krize – antraks, SARS, gripa, ebola – posvećuje se pažnja i investira se u prevenciju. Ali nakon krakog mirnodopskog razdoblja, sjećanja blijede i budžeti se smanjuju. Ovaj trend nije povezan s time koja je stranka na vlasti. Čim se dosegne normalan nivo, abnormalno nam ponovno postaje nezamislivo, upozorava Yong za The Atlantic. Međutim, postoji razlog vjerovati da će Covid-19 biti katastrofa koja će dovesti do trajnih i radikalnih promjena. Ostale velike epidemije posljednjih decenija jedva da su dotaknule SAD (SARS, MERS, ebola) ili su imale blaže posljedice nego se očekivalo (gripa H1N1 iz 2009. godine) ili su bile ograničene na specifične grupe ljudi (zika, HIV). Nasuprot tome, pandemija koronavirusa utječe na svakoga, mijenjajući svakodnevicu. Po tome je drukčija ne samo od bilo koje druge bolesti, nego i od bilo kojeg drugog sistemnog izazova našeg vremena. Nakon napada 9/11, svijet se fokusirao na protivterorizam. Nakon Covida-19, pažnja se možda usmjeri na javno zdravstvo. Možemo očekivati porast ulaganja u virologiju i vakcinologiju, te porast broja studenata na javnozdravstvenim programima. Svaka će zemlja raditi i na vlastitoj proizvodnji medicinske opreme. Trumpu raste rejting Unatoč mnogim propustima, Trumpov je rejting porastao usred pandemije koronavirusa. Zamislite šta bi tek bilo, piše Yong, kad bi uspio prebaciti krivicu na Kinu, označiti je kao negativca, a Ameriku kao heroja. Tokom eventualnog njegovog drugog mandata, SAD bi se dodatno povukle iz NATO-a i drugih međunarodnih saveza, izgradile pravi i figurativni zid i zaustavile investicije u druge zemlje. Kako bi generacija C odrastala, tako bi pošasti iz inozemstva zamijenile komunizam i terorizam kao nove generacijske prijetnje. Može se također zamisliti i budućnost u kojoj će Amerika naučiti drukčiju lekciju. Duh zajedništva, ironično rođen kroz socijalno distanciranje, tjera ljude da se okrenu prema van, prema susjedima kod kuće i inozemstvu. Izbori u studenome 2020. godine donose odmak od politike „America first“. Kao i nakon Drugog svjetskog rata, nacija se kreće od izolacionizmu prema međunarodnoj saradnji. Potaknuta investicijama i priljevom stranih stručnjaka, broj zaposlenih u zdravstvenom sektoru raste. Klinci iz generacije C pišu školske eseje o tome kako će biti epidemiolozi kad odrastu. Javno zdravstvo postaje središnje pitanje vanjske politike. SAD vode novo globalno partnerstvo usmjereno na rješavanje izazova kao šta su pandemije i klimatske promjene. SARS-CoV-3 pojavljuje se niotkuda 2030. godine, ali biva zaustavljen u roku od mjesec dana, završava Ed Yong svoju analizu za The Atlantic.