Kijevski knez Jaroslav Mudri, sin Vladimira Svjatoslaviča, u 11. stoljeću ujedinio je kneževine koje su ležale između Baltičkog i Crnog mora i uspostavio dinastičke veze s nekoliko evropskih država. Za njegove vladavine Kijevska Rusija postigla je punu političku afirmaciju, porast pismenosti, kulturni napredak te kodifikaciju običajnoga prava. Danas ga i Ukrajinci i Rusi svojataju kao svog praoca.
Ukrajina je ponovno pokrenula potragu za Jaroslavovim posmrtnim ostacima, nadajući se da će joj pronalazak kostiju donijeti simboličnu pobjedu u dokazivanju suvereniteta nad Rusijom, prenosi WSJ.
Rusija i Ukrajina tvrde da su politički nasljednici istočnoevropske federacije Kijevske Rusije koju je Jaroslav Mudri osnovao. Ukrajina dodjeljuje orden kneza Jaroslava Mudrog za službu državi. Njegovo ime nosi i ruska fregata koja patrolira Baltičkim morem. Jaroslavovo lice pojavljuje se na novčanici Ukrajine i Rusije, piše Jutarnji.
Za ruskog predsjednika Vladimira Putina, Kijevska Rusija je dijelom dokaz da Ukrajina nema temelj za postojanje kao suverena država te da su Rusija i Ukrajina “jedan historijski i duhovni prostor”, kako je to rekao u julskom eseju. Kako bi potkrijepio te tvrdnje ukazao je na njihove zajedničke srednjovjekovne jezične korijene, pravoslavnu vjeru i vladavinu.
Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski pozivao se na nasljeđe Jaroslava Mudrog u svom govoru na dan neovisnosti Ukrajine i angažirao se oko potrage za Jaroslavovim ostacima. Ukrajinski dužnosnici slijedili su tragove preko Evrope do SAD-a; pregledali su njemačke ratne arhive i otputovali u New York. U potrazi su im se čak i pridružili agenti Ministarstva domovinske sigurnosti.
"Kao direktni potomci drevne Rusije, ne poričemo pravo moderne Bjelorusije i Rusije da poštuju i svoje historijske veze s njom", izjavio je ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba, "Kategorički se protivimo pokušajima Kremlja da instrumentalizira historiju Kijevske Rusije kako bi služila modernim mitovima i nelegitimnim teritorijalnim zahtjevima Vladimira Putina".
Nakon smrti kneza Jaroslava Mudrog 1054. godine, njegovi posmrtni ostaci položeni su u rezbareni sarkofag od bijelog mramora u kijevskoj katedrali Svete Sofije, crkvi koju je nazvao i napravio po uzoru na crkvu u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu.
Kijevska Kneževina raspala se u 13. stoljeću u naletu Mongola. Ukrajina je proglasila neovisnost u haosu ruskog građanskog rata prije jednog stoljeća, ali je tada provela decenije kao dio Sovjetskog Saveza. S raspadom Sovjetskog Saveza, Ukrajina je ponovno proglasila svoju neovisnost 1991. godine.
Odnos Ukrajine s Rusijom od tada je postao odlučujuće pitanje za mnoge Ukrajince.
Jedna od njih je Nelia Kukovalska, arhitektica i povjesničarka. Kukovalska je glavna direktorica Katedrale Svete Sofije i njezinih okolnih historijskih zgrada. Zajedno s grupom kolega, Kukovalska je odlučila 2009. otvoriti grob Jaroslava Mudrog kako bi proučili posmrtne ostatke.
Željeli su usporediti DNK kostiju s onim njegovih potomaka u Francuskoj, Njemačkoj i Mađarskoj, i dokazati postojanje Ukrajine u panevropskom, a ne ruskom nasljeđu. Nadaju se da će time potaknuti podršku širom kontinenta za neovisnost Ukrajine.
Kad su 10. septembra otvorili kameni poklopac lijesa, zapuhnuo ih je oštar neugodan miris. Unutra se nalazila drvena kutija dugačka otprilike četiri metra. Unutar kutije, gotovo potpuni kostur. No, kad su detaljnije proučili ostatke, otkrili su da se ne radi o Jaroslavu Mudrom, nego o njegovoj drugoj supruzi Ingegerd. Jaroslavovi ostaci su nestali.
"Bila sam potpuno šokirana", rekla je Kukovalska, "Obećala sam sebi da ću učiniti sve što mogu da saznam istinu i objasnim je svim Ukrajincima".
Pregledavajući arhivske zapise i intervjuirajući mnoge Ukrajince u inozemstvu, Kukovalska je sastavila priču koja datira iz Drugog svjetskog rata.
Prošle su decenije otkako je sarkofag Jaroslava Mudrog prvi put otvoren. Sovjetski su dužnosnici ispitali sadržaj kripte 1936. i ponovno 1939. Dva kostura koja su unutra pronašli, jedan muški i jedan ženski, odvezeni su u Lenjingrad, današnji Sankt Peterburg, gdje su naučnici ustanovili da kosti datiraju iz 11. stoljeća.
Prema ukrajinskim povijesnim zapisima, posmrtni ostaci su kasnije vraćeni u Kijev, s planom da se izlože javno. Projekt je kasnije napušten, a dužnosnici su ponovno otvorili kriptu 1964. godine i vratili kosti.
Međutim, gdje se tačno nalaze Jaroslavovi ostaci do danas nije otkriveno.
Kukovalska je došla u posjed biltenu na ukrajinskom jeziku iz 1954. u kojem stoji da su nacistički vojnici odnijeli ostatke Jaroslava Mudrog iz Kijeva prije sovjetskog napredovanja s istoka. Crkveni historičar piše kako su kosti bile u paketu s ikonom sv. Nikole Mokroga iz 11. stoljeća, koja je visjela u katedrali sv. Sofije hiljadu godina.
Oba predmeta bila su u posjedu osobe u New Yorku koja je tvrdila da su u dobrim rukama, stoji u članku.
Drugi tekst do koje je Kukovalska došla objavljen je u ukrajinsko-američkom časopisu 1967. U tom članku Petar Odarčenko, lingvist i historičar koji je preživio nacističku okupaciju Kijeva, piše da je viši klerik u Svetoj Sofiji dao kosti Jaroslava Mudrog njemačkom generalu, koji ih je prevezao u Varšavu.
Tamo su kosti predane ukrajinskom svećeniku koji ih je kasnije odnio u SAD te se vjeruje da su u posjedu nadbiskupa Palladija.
Oba izvještaji nisu davala nikakve dokaze, a autori su već preminuli u trenutku kada je Kukovalska pročitala tekstove.
Palladi koji se spominje u članku je Palladij Rudenko, ukrajinski crkveni vođa koji je emigrirao u SAD nakon rata. Godine 1961. u New Yorku, Pallady kupuje zgradu iz 1899. u brooklynskoj četvrti Williamsburg i pretvara ju u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Svetog Trojstva.
U jesen 2010. godine, Kukovalska stiže u New York i odlazi u Sveto Trojstvo. Pri ulasku u crkvu odmah prepoznaje predmet obješen na zidu - ikonu sv. Nikole Mokrog - posljednji put viđenu u Svetoj Sofiji u Kijevu tijekom Drugog svjetskog rata.
Međutim, čelnici njujorške crkve ne primaju ju previše srdačno i odlazi iz New Yorka bez ikakvih novih informacija. Razlog tomu je, smatra historičarka, taj što je tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič održavao bliskim odnosima s Moskvom te su se crkvenjaci bojali da će posmrtni ostaci, ako budu vraćeni u Ukrajinu, pasti u ruke Rusije.
Nakon što je Janukovič pobjegao iz Ukrajine usred političkih i društvenih nemira 2014. godine, Rusija je anektirala Krim, a na vlast je u Kijevu došla prozapadna vlada. Nova ukrajinska vlada dala je daljnji poticaj potrazi za relikvijama.
Novi predsjednik Petro Porošenko je zadužio svoje osoblje za pronalaženje Jaroslavovih posmrtnih ostataka.
Ukrajinski dužnosnici, uključujući Kukovalsku, kontaktirali su Interpol i agente Federalnog istražnog biroa koji su se specijalizirali za zločine povezane s artefaktima.
Ured Porošenka je 2016. zatražio pomoć američkog Ministarstva pravosuđa, tvrdeći da imaju dokaze da su kosti u posjedu crkve u Williamsburgu. Ukrajinski je apel na kraju stigao do ureda Ministarstva domovinske sigurnosti u New Yorku.
U jesenje jutro 2017., tri agenta Ministarstva domovinske sigurnosti SAD izvršile su pretragu crkve.
No, umjesto u Williamsburg, agenti su pretražili Rusku pravoslavnu crkvu Svetog Trojstva, u istočnom New Yorku.
Pretresli su crkvu, pregledavajući liturgijske sveske i vitrinu s navodnim ostacima svetog Hermana s Aljaske, ruskog pravoslavnog zaštitnika Sjeverne Amerike.
Glasnogovornica Ministarstva rekla je da istražitelji ništa nisu pronašli, a agenti su odbili otvoriti službeni slučaj. Također je odbila je reći jesu li istražitelji kasnije pretražili i crkvu u Williamsburgu. Do danas, ovaj slučaj nisu htjeli komentirati niti u FBI-i i State Departmentu.
