Vanjska politika Srbije, koja je gotovo dvije decenije počivala na balansiranju između Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine, ulazi u fazu ozbiljnog sloma. Takozvana „doktrina četiri stuba“, nastala nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, danas se urušava u trenutku kada je režim predsjednika Aleksandra Vučića izložen najjačim unutrašnjim pritiscima u posljednjih trinaest godina, piše Andreas Ernst za švicarski list Neue Züricher Zeitung.
Prema analizi NZZ-a, Beograd se istovremeno suočava s ozbiljnim problemima na tri ključna vanjskopolitička fronta, dok se četvrti – Kina – nameće kao jedini preostali oslonac.
Razočaranje u Washingtonu
Velika Vučićeva očekivanja da će se povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću otvoriti novo poglavlje u odnosima sa SAD-om brzo su se izjalovila. Washington je zadržao sankcije protiv srbijanske naftne industrije u većinskom ruskom vlasništvu i insistirao na njenoj prodaji. Pod američkim pritiskom, rafinerije su ostale bez sirove nafte, a Beograd bi, ukoliko uskoro ne pronađe kupce iz Mađarske ili Ujedinjenih Arapskih Emirata, mogao biti prisiljen na nacionalizaciju ruskih udjela.
Zahlađenje odnosa s Moskvom
Istovremeno se pogoršavaju i odnosi s Rusijom. Iako je Srbija, uz Bjelorusiju, jedina evropska zemlja koja nije uvela sankcije Moskvi, Kremlj optužuje Beograd za dvoličnost zbog isporuke topničkog streljiva Ukrajini preko trećih zemalja. Kao sredstvo pritiska, Rusija koristi energetsku zavisnost Srbije, konstantno odgađajući potpisivanje novog ugovora o isporuci plina.
Evropska unija okreće leđa
Leđa Srbiji okreće i Evropska unija. Pristupni pregovori godinama stagniraju, a od 2021. godine nema nikakvog stvarnog napretka, prvenstveno zbog nazadovanja u oblasti vladavine prava i slobode medija. Odnosi s Briselom dodatno su zahladnjeli nakon što je Vučić demonstrativno otkazao dolazak na regionalni summit, reagirajući na kritike zbog odnosa vlasti prema građanskim protestima.
Kako je nastala politika balansiranja
Politika „četiri stuba“ nastala je 2008. godine kao odgovor na proglašenje nezavisnosti Kosova, koje su podržale SAD i ključne evropske zemlje. U Rusiji i Kini Beograd je tada pronašao saveznike koji su blokirali kosovsku državnost u Vijeću sigurnosti UN-a. Srpsko rukovodstvo je rano prepoznalo promjene u globalnom poretku i dugo uspješno koristilo narativ multipolarnog svijeta.
Kosovo kao stalni teret politike
Međutim, kritičari već godinama upozoravaju da je prevelik politički i društveni kapital potrošen na borbu za Kosovo, dok su unutrašnji razvoj i reforme ostajali po strani. Iako Kosovo ni danas ne priznaje većina država svijeta, Srbija je ekonomski čvrsto vezana za Evropsku uniju i okružena članicama NATO-a.
Ostaje li samo Kina?
Kako se tri od četiri vanjskopolitička stuba urušavaju, zaključuje NZZ, postavlja se ključno pitanje: ostaje li Srbiji na kraju samo Kina kao posljednji strateški partner?