Teško je zamisliti političku scenu Ukrajine bez Julije Timošenko. Iskusna političarka, Timošenko je obavljala razne državne funkcije, bila premijerka Ukrajine dva puta, poražena u drugom krugu predsjedničkih izbora 2010. godine, te je u različitim periodima predvodila opoziciju u zemlji.
Sad je optužena za primanje mita – treći proces u njenoj turbulentnoj 30-godišnjoj političkoj karijeri. Timošenko, sada 65-godišnja liderka stranke Batkivshchyna, koju u parlamentu zastupa 25 poslanika, prema zapisima Nacionalnog biroa za borbu protiv korupcije (NABU) navodno je nudila mito poslanicima.
Kao i prije 15 godina, tokom njenog prethodnog suđenja, Timošenko je negirala optužbe i slučaj predstavila kao politički.
Za njene pristalice, kojih je sada malo, Timošenko ostaje demokratska borac i heroina prozapadne Narandžaste revolucije 2004.
Međutim, drugi je optužuju za korupciju i vide je kao relikt postsovjetske stare garde i neodgovornu populistkinju koja mijenja političke stavove da bi opstala.
"Ne možete je suditi linearno, ili je potpuno crno-bijelo predstaviti. Definitivno je jedna od najistaknutijih figura u ukrajinskoj politici. Vrlo je upečatljiva, a u isto vrijeme vrlo kontroverzna", rekao je politički analitičar Volodimir Fesenko za Kyiv Independent. "
Profesor političkih nauka Oleksij Haran s Kyiv Mohyla Academy smatra da Timošenko ima prirodni "talent za politiku".
"Istinski je imala dar – znala je kako manevrisati. Imala je harizmu. Ali s vremenom je to postupno nestajalo kada su ljudi vidjeli da igra iste igre za koje je optuživala druge", dodao je.
Tokom 1990-ih, Timošenko je zajedno sa suprugom osnovala United Energy Systems of Ukraine, najvećeg uvoznika prirodnog gasa u zemlji. Poslovni uspjeh lansirao je njen politički uspon.
Meteorski napredak
Njen meteorski uspon podržavao je Pavlo Lazarenko, premijer Ukrajine od 1996. do 1997., koji ju je vidio kao svog štićenika. Lazarenko je 1999. godine pobjegao iz Ukrajine zbog istrage o korupciji. Godine 2004. osuđen je u SAD na devet godina zatvora zbog iznude, pranja novca i prijevare.
Timošenko je 1996. izabrana za poslanicu i 1999. su-osnovala stranku Batkivshchyna nakon Lazarenkovog bijega. Stranka je od 2002. zastupljena u svakom ukrajinskom parlamentu. Od 1999. do 2001. bila je zamjenica tadašnjeg premijera Viktora Juščenka i predvodila reforme u energetskom sektoru.
Godine 2001., bila je jedan od ključnih protivnika predsjednika Leonida Kučme. Ona i njen suprug su uhapšeni zbog navodnog krijumčarenja ruskog gasa, što je široko viđeno kao politička osveta Kučme.
Provela je 42 dana u pritvoru, ali je slučaj propao, te je puštena iz zatvora, što je povećalo njenu popularnost.
"Da nismo imali Juliju, Leonid (Kučma) bi se davno pretvorio u (bjeloruskog diktatora Aleksandra) Lukašenka," rekao je Serhij Taruta, biznismen, poslanik stranke Batkivshchyna i dugogodišnji prijatelj Timošenko, za Kyiv Independent.
Timošenko je imala ključnu ulogu u Narandžastoj revoluciji 2004., koja je izbio zbog izborne prevare u korist kandidata Viktora Janukoviča, podržanog od Kučme. Rezultati izbora su poništeni, a njen saveznik Juščenko izabran za predsjednika.
"Ako tada, 2004., ne bi bilo nje, nejasno je kako bi se sve završilo. Mogli su izgubiti. Timošenko (i njen štićenik Oleksandr Turčinov) vodili su kampanju za izbore zajedno", rekao je Fesenko.
Nakon Narandžaste revolucije, Timošenko je dvaput bila premijerka – 2005. i od 2007. do 2010. Tokom svog mandata, sukobila se s Juščenkom, što je postala jedna od najvećih političkih priča kasnih 2000-ih.
Kao premijerka, vodila je populističku politiku. Njena vlada je podržavala povećanje socijalnih izdataka, konfiskaciju imovine privatizirane protivno zakonu i njenu reprivatizaciju, kontrolu cijena i intervencije na tržištu radi snižavanja cijena.
Od tada je razvila jedinstveni oblik populizma, ciljajući uglavnom siromašne i starije. Penzionisane žene su oduvijek bile njena glavna baza podrške.
Timošenko se protivila prodaji zemljišta i liberalizaciji carina komunalnih usluga. Takođe je kritizirala prozapadnu vladavinu prava i reforme slobodnog tržišta, tvrdeći da ograničavaju suverenitet Ukrajine kroz utjecaj stranih stručnjaka na državne funkcije.
"U suštini, ona je osnivačka figura ukrajinskog populizma. Zapravo, ona je veliki majstor i genije ukrajinskog populizma", rekao je Fesenko.
Politički analitičar Oleksij Kovžun rekao je za Kyiv Independent da je 2008. prestao raditi kao Timošenkin konsultant kada je "shvatio da prelazi iz progresivne u reaktivnu politiku" i kocka se na "siromašne starije žene".
Tokom njenog mandata, Timošenko se nekoliko puta sastajala s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i imala je naizgled dobre odnose s Kremljom, zbog čega su je kritičari označavali kao proruskog političara.
Fesenko, međutim, smatra da je stvarnost složenija i da ne bi opisao njen odnos s Putinom kao prijateljski.
"To je dobro poznata priča gdje obje strane pokušavaju prevariti protivnika, iskoristiti ga za vlastitu korist. Čini mi se da su oboje izrazito cinični, i to im je pomoglo da postignu sporazume",rekao je Fesenko.
Progon i zatvor
Te 2010. godine, Timošenko je bila vodeća prozapadna kandidatkinja. Talmičila se se na predsjedničkim izborima, ali je izgubila od svog političkog arhi-neprijatelja, proruskog Janukoviča, dobijajući 45,5% glasova u drugom krugu.
Pod Janukovičem, protiv Timošenko je pokrenuto nekoliko krivičnih predmeta, što je široko viđeno kao politička osveta.
Prvo je osuđena na sedam godina zatvora zbog navodnog zloupotrebljavanja ovlasti prilikom potpisivanja ugovora iz 2009. za kupovinu ruskog gasa, da bi kasnije Evropski sud za ljudska prava presudio je da je pritvor Timošenko bio proizvoljan, nezakonit i vjerovatno politički motivisan.
Nakon tri godine zatvora, puštena je poslije EuroMaidan revolucije 2014. godine, koja je srušila Janukoviča. Do tada je njen politički kapital značajno opao.
Kovžun je rekao da je kada se obraćala EuroMaidan demonstrantima u invalidskim kolicima nakon izlaska iz zatvora, bilo jasno da je izgubila kontakt s ljudima.
"Ovo su bili ljudi koji su mirisali na dim, koji su mjesecima stajali na Maidanu pod policijskim palicama, pod mecima — bili su izgoreni. A onda dolazi dama i kaže: 'Zaštitit ću vas od nepravde.' Njihovo pitanje je bilo 'Ko ste vi?' Tada je izgubila vezu s ljudima."
Fesenko dodaje da su je pristalice EuroMaidan vidjele kao strankinju.
"Željeli su drugačiju, novu politiku. Bilo je mnogo ljudi razočaranih nakon Narandžaste revolucije. Više nisu vjerovali Juliji. Maidan je išao naprijed, a Julija je ostala u prošlosti", rekao je.
Timošenko je bila druga u predsjedničkim izborima 2014. sa svega 13% glasova, dok je Petro Porošenko pobijedio sa 55,5%.
"Vidimo da je povjerenje u nju opadalo, a izborni rezultati bili loši. Nije uopće vjerovala da može izgubiti od Porošenka. Ali izgubila je. Drugim riječima, njena zvijezda je opadala", rekao je Haran.
Politička margina
Na predsjedničkim izborima 2019., Timošenko je zauzela treće mjesto sa 13,6% glasova, gubeći i od Porošenka i od Volodimira Zelenskog, koji je pobijedio.
"Prisjećamo se izbora 2019., i kada Zelensky nije pokrenuo kampanju – da nije bio kandidat, ona bi sigurno bila predsjednica," rekao je Taruta.
Fesenko ističe da je postojao popularni zahtjev za novim licima, a Timošenko nije bila jedno od njih
"Godine 2019. ljudi su željeli obnovu, jer su bili razočarani Porošenkom i drugima — kako onima iz EuroMaidan kampa, tako i onima koji nisu bili. Tada je postojao želja da se odbace svi koji su bili dio stare politike", kaže on.
Kovžun dodaje da je Timošenko "gurnuta na političku marginu." Njen trenutni rejting podrške kreće se između četiri i šest posto, ovisno o anketi.
Pod Porošenkom i Zelenskim, Timošenko i njena stranka predstavljali su se kao dio opozicije, ali su često podržavali inicijative administracije.
U julu 2025., Timošenko je podržala zakon, koji je inicirala administracija Zelenskog, a koji je ukinuo nezavisnost Nacionalnog biroa za borbu protiv korupcije (NABU) i Specijaliziranog tužilaštva za borbu protiv korupcije (SAPO). Žestoko je napala ove agencije, tvrdeći da su instrument stranih vlada. Zakon je kasnije ukinut pod pritiskom javnosti i Zapada.
U posljednjim sedmicama, Timošenko je očigledno odlučila djelovati protiv aktuelne administracije. Prema NABU, navodno je nudila mito poslanicima da odbiju imenovanje ministara i nastojala da "sruši" većinu Zelensakog u parlamentu. Jedno moguće objašnjenje je da je željela izazvati formiranje nove vlade i dobiti pozicije za svoju stranku, prema Fesenku.
Njene aktivnosti vjerojatno su bile inspirirane slabljenjem kontrole Zelenskog nad parlamentom usred velike istrage korupcije koja je ciljala njegov unutrašnji krug, što je dovelo do ostavke šefa Predsjedničkog ureda, Andrija Jermaka, u novembru.
"Od 2000-ih, ona je praktično uvijek radila koristeći tuđi novac. Znala je kako ga pronaći, jedna je od velikih majstora prikupljanja sredstava. Slučaj korupcije može oštetiti ili čak zakopati njenu političku karijeru. Julija može postati toksična za sponzore i bez novca neće uspjeti", rekao je Fesenko.