Ako ste gledali „Mumiju“, pustolovni film Stephena Sommersa iz 1999. godine, scene u kojima svojevrsna zombi-mumija velikog svećenika Imhotepa progoni glavne junake sigurno ste smatrali zabavnima, ali u isto vrijeme i prilično apsurdnima. Vjerovali ili ne, naučnici su prije nekoliko godina zaista uspjeli "oživjeti" drevnu mumiju... na neki način.
U očuvanom tijelu, očuvan duh
O razlozima i načinima mumificiranja u drevnom Egiptu već smo pisali. Ova praksa proizašla je iz vjerovanja da će jednoga dana doći smak svijeta, trenutak kada će sve duše krenuti prema carstvu mrtvih – Duatu. Za to putovanje bilo je ključno sačuvati dušu, ali i tijelo. Tijelo se očuvalo kroz proces mumificiranja, kompleksni postupak koji je uključivao vađenje unutrašnjih organa, potapanje tijela u solnu otopinu, premazivanje balzamom, omatanje platnenim trakama i polaganje u sarkofag. Važno je napomenuti da je srce ostajalo u tijelu, kako bi ga pokojnik mogao predati na vagu pred božanskim sudom koji odlučuje da li je dostojan vječnog života ili vječnih muka.
Posmatrane savremenim očima, drevne mumije djeluju prilično jezivo, pa nije čudno što se, ako bi oživjele, često prikazuju kao željne osvete u filmovima poput spomenutog. No fikcija i stvarnost neobično su se ispreplele 2020. godine, kada su britanski naučnici drevnoj mumiji uspjeli vratiti – glas!
Kad mumije progovore
Mumificirane ostatke egipatskog svećenika, koji je živio prije skoro tri hiljade godina, stavili su u CT aparat, uređaj koji pomoću X-zraka stvara slike unutrašnjosti tijela, i precizno izmjerili organe govora. Zatim su, koristeći 3D printer, napravili repliku njegovih glasnica i otkrili kako je mogao zvučati za života. Iako nisu uspjeli da staro tijelo „progovori“, uspjeli su proizvesti jedan umjetni zvuk grkljana, nalik dugom spoju samoglasnika „a“ i „e“.
David Howard, elektroinženjer sa londonskog Univerziteta Royal Holloway, ponosno je izjavio: „Zvuk koji čujete proizvode njegove glasnice u položaju u kojem leži u sarkofagu.“, piše Povijest.hr.
Howard je ovom metodom ranije uspješno reproducirao glasove živih ljudi, uključujući i vlastiti, a tvrdi da proizvedeni zvukovi vjerno odražavaju original. Ipak, ovo je prvi put da je ta tehnologija primijenjena na ljudske ostatke.
„Istina je u glasu“
Zašto su odabrali baš drevnog Egipćanina? Prvo, meko tkivo u grlu mumije, svećenika Nesyamuna, koji je živio za vrijeme faraona Ramzesa XI., bilo je izuzetno očuvano, pa je predstavljalo idealan materijal za eksperiment. Drugo – a ovdje priča postaje posebno zanimljiva – Nesyamun je na samrti izrazio želju da se njegov glas čuje i nakon smrti, u zagrobnom životu. Štaviše, na njegovom sarkofagu uklesane su riječi: „Istina je u glasu.“
Tim naučnika sa Royal Hollowaya, Univerziteta u Yorku i Muzeja Leeds ostvario je ovu drevnu želju, a Howard planira i drugu fazu projekta: pokušat će rekonstruirati zvuk svećenikovog pjevanja.
Naime, tokom svojih ritualnih dužnosti, Nesyamun je često pjevao i melodično izgovarao molitve. „Egiptolozima je dobro poznata fonetika i način izvođenja muzike tog doba, pa se nadamo uspjehu i u ovoj fazi eksperimenta“, najavio je Howard.
Nastavak ovog projekta djeluje izuzetno uzbudljivo – ali, moramo priznati, i pomalo jezivo...