Ustavni sud Bosne i Hercegovine objavio je odluku da je usvojena apelaciju Predraga Mihailovića, nekadašnjeg glavnog urednika dnevnog lista 'Euro Blic' i utvrdio da su mu redovni sudovi u Zvorniku i Bijeljini povrijedili pravo na slobodu izražavanja kada su ga obavezali da plati naknadu štete zbog klevete.
Odlukom donesenom 26. marta 2026. godine Ustavni sud je ukinuo pravosnažnu presudu Okružnog suda u Bijeljini i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
Postupak pred Ustavnim sudom BiH u ovom slučaju trajao je skoro pet godina.
Spor između Mihailovića i dvoje tužitelja nastao je zbog tri teksta objavljena u dnevnom listu 'Euro Blic' tokom oktobra 2017. godine, a odnose se na malverzacije u poslovanju zvorničkih 'Alumine', stečaju 'Birača', milionskim dugovima, spornim hipotekama, poslovima sa litvanskim firmama i istragama koje su vodile policijske i pravosudne institucije.
Zanimljivo je da je još prije desetak godina firma 'Pavgord' SNSD-ovog tajkuna Milorada Dodika u tim tekstovima dovođena u vezu s malverzacijama u sprezi sa sumnjivim litvanskim firmama, a oko poslovanja 'Alumine' koju je Pavgord potpuno preuzeo prije par godina.
Podsjećamo, 'Pavgord' je trenutno aktuelan u vezi s uništavanjem zeničke željezare koju su preuzeli prije nekoliko mjeseci i već je vode u stečaj.
Ali, vratimo se presudi Ustavnog suda i borbi Mihailovića koja je trajala punih devet godina, dok nije okončana odlukom Ustavnog suda BiH.
Tekstovi o pljački nekadašnjih privrednih giganata
Naime, tužbu protiv 'Euro Blica', novinara i glavnog urednika Predraga Mihailovića podnijeli su bračni par advokata u presudi Ustavnog suda BiH označeni inicijalima S. R. i N. R.
Po svemu sudeći riječ je o Sanji i Nenadu Rudežu, starim medijskim znancima.
Sanja Rudež je bila šefica pravne službe u kompaniji 'Alumina', a Nenad Rudež bio je advokat koji je radio na pravnim poslovima povezanim s firmama 'Alumina', 'Birač' i 'Ukio banka'.
Bračni par advokata podnio je tužbu zbog klevete tvrdeći da su objavljeni navodi neistiniti i da im je narušen ugled.
Tekstovi su objavljeni 2017. godine u vrijeme kada su mediji intenzivno izvještavali o poslovanju 'Alumine', stečaju 'Birača', milionskim dugovima, spornim hipotekama, poslovima sa litvanskim firmama i istragama koje su vodile policijske i pravosudne institucije.
U jednom od tekstova su iznesene tvrdnje da su određene litvanske firme i firma 'Pavgord' povezane sa pokušajem preuzimanja 'Alumine', te da je Sanja Rudež, kao tadašnja šefica pravne službe u 'Alumini', bila povezana sa spornim poslovima.
Objavljeno je i da je navodno stavila paraf na raskid ugovora u kojem milionski avans nije vraćen, da nije reagovala protiv firme KTF zbog višemilionskog duga, te da su ona i njen suprug 'igrali na svim stranama i uzimali milione potpuno nezakonito i nekažnjeno'.
Također, objavljeno je da su litvanski državljani koji su upravljali fabrikama ranije prijavljeni zbog teških prevara, te da je prema tim navodima bračni par advokata imao značajnu ulogu u 'spornim kriminalnim dešavanjima'.
Tvrdilo se i da je Nenad Rudež učestvovao u kreiranju hipoteka na imovini zvorničkih firmi kao punomoćnik 'Ukio banke', kao i da je zaključivao određene ugovore i anekse ugovora za 'Birač', upisivao veliki broj hipoteka na imovini firmi 'Alumina', 'Alusil' i 'Mehanika' u korist litvanskih firmi i 'Ukio banke', te da su hipoteke kasnije brisane.
Tekst je sadržavao i tvrdnje da je riječ o pokušaju 'brisanja kriminalnih tragova'.
Osnovni sud u Zvorniku prvostepenom presudom iz decembra 2020. godine zaključio je da dio objavljenih tvrdnji predstavlja klevetu.
Zvornički sud je naveo da se tema poslovanja 'Alumine' i 'Birača' nesporno odnosila na pitanje od javnog interesa, kao i da su podnosioci tužbi zbog svojih funkcija i angažmana bili javne ličnosti koje moraju trpjeti širi stepen kritike.
Međutim, sud je smatrao da su pojedini dijelovi tekstova predstavljali iznošenje neistinitih činjenica.
Osnovni sud je posebno naglasio da su informacije objavljene pozivajući se na anonimne izvore, te da novinari prije objavljivanja nisu kontaktirali bračni par kako bi dobili njihovu stranu priče.
Prema ocjeni zvorničkog suda, upravo to je pokazivalo da novinari nisu postupali u dobroj vjeri.
U konačnici zvornički sud je zaključio da novinari nisu dokazali istinitost spornih navoda i da sloboda izražavanja ne podrazumijeva 'pronošenje neistinitih navoda koji vrijeđaju tužioce na grub način'.
Zbog toga je Predrag Mihailović bio obavezan da Rudežima isplati naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda.
Prvostepeni sud naložio je i objavljivanje presude u medijima u kojima su sporni tekstovi objavljeni.
Sudovi cijenili da se o nekom ne može pisati bez pravosnažne presude
Predrag Mihailović se žalio, ali je Okružni sud u Bijeljini u junu 2021. godine uglavnom potvrdio prvostepenu presudu.
Drugostepeni sud je zaključio da urednik nije dokazao istinitost spornih tvrdnji i da je kao glavni urednik morao provjeriti informacije prije objavljivanja.
Okružni sud naveo je da u vrijeme objavljivanja članaka protiv tužilaca nije postojao krivični postupak niti pravosnažna presuda za djela na koja su tekstovi ukazivali.
Sud je smatrao da su profesionalni standardi zahtijevali da se podaci provjere kod policije, tužilaštva ili suda.
Istovremeno, Okružni sud je djelimično usvojio žalbu i ukinuo dio presude koji se odnosio na obavezu objavljivanja presude u medijima. U ostalom dijelu presuda je potvrđena.
Apelacija Ustavnom sudu BiH i odluka da novinari nisu policija,ni sud
Nakon toga Predrag Mihailović podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
Tvrdio je da su mu redovni sudovi povrijedili pravo na slobodu izražavanja jer nisu pravilno primijenili standarde Evropskog suda za ljudska prava.
Naveo je da sporni tekstovi nisu nastali izolovano, nego u trenutku kada su i drugi mediji intenzivno izvještavali o 'Alumini', 'Biraču', litvanskim firmama, hipotekama i policijskim istragama.
Kao dokaz dostavio je članke drugih medija i internet portala u kojima su objavljivane slične informacije.
Također je tvrdio da novinari ne mogu čekati pravosnažne presude kako bi izvještavali o temama od javnog interesa.
Ustavni sud BiH u svojoj odluci detaljno je analizirao odnos između prava na zaštitu ugleda i prava medija na slobodu izražavanja.
Ustavni sud je podsjetio kroz primjere iz prakse da sloboda izražavanja štiti ne samo informacije koje su prihvaćene bez protivljenja, nego i one koje mogu 'vrijeđati, šokirati i uznemiravati'.
Istovremeno, Ustavni sud je naglasio da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu kao 'javni kontrolor vlasti'. Prema ocjeni Ustavnog suda, poslovanje 'Alumine' i 'Birača' bilo je nesumnjivo pitanje od ogromnog javnog interesa.
Ustavni sud posebno je naglasio da novinari nisu policija, tužilaštvo niti sud.
Sud je naveo da zadatak medija nije da čekaju pravosnažne presude.
'U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je zadatak medija, odnosno novinara, obavještavanje javnosti o bitnim događajima od javnog interesa, pa i informiranje o postojanju sumnje da su počinjena krivična djela. Ovakav zadatak medija, za razliku od zaključaka redovnih sudova u osporenim odlukama, podrazumijeva informiranje i prije donošenja pravomoćne krivične presude. Ustavni sud podsjeća da novinari/mediji nisu dužni provjeravati iznesene navode na način kako to redovni sudovi u konkretnom slučaju obrazlažu, s obzirom na to da mediji/novinari to nisu u mogućnosti.
Cilj navođenja takvih informacija je podstaći nadležne državne organe da provjere tačnost iznesenih informacija (vidi, op. cit., AP-1104/20, tačka 38). Stoga, Ustavni sud smatra da bi se nametanjem dužnosti novinarima da određene tvrdnje o nezakonitim radnjama dokazuju samo pravomoćnim sudskim presudama ili izvještajima suda, tužilaštva ili policije pretjerano ograničilo njihovo pravo na slobodu izražavanja koje, kako je već navedeno, ima ključnu ulogu u demokratskom društvu' stoji u odluci Ustavnog suda BiH.
Kad prevlada javni interes
Sud je također ukazao da su sporni tekstovi bili zasnovani na izjavama izvora upoznatih sa dešavanjima oko 'Alumine', kao i na informacijama koje su prethodno objavljivali drugi mediji.
Ustavni sud je naveo da su i drugi mediji u tom periodu izvještavali o istragama, izuzimanju dokumentacije iz 'Alumine', povezanosti određenih lica sa hipotekama i poslovima oko 'Birača', kao i mogućim nezakonitostima.
Ustavni sud je prihvatio da je traženje reakcije druge strane važan profesionalni standard, ali je naglasio da samo ta činjenica nije dovoljna da se zaključi da su novinari postupali zlonamjerno.
Ustavni sud je naveo da se mora posmatrati cjelokupan kontekst, te zaključio je da redovni sudovi nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između prava tužilaca na zaštitu ugleda i prava urednika na slobodu izražavanja.
Zbog toga je utvrđena povreda prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i člana II/3.h Ustava BiH.
Presuda Okružnog suda u Bijeljini je ukinuta, a predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
Ustavni sud je naglasio da njegova odluka ne znači da su tvrdnje iz tekstova dokazane ili da su tužioci počinili krivična djela.
Sud je odlučivao isključivo o tome da li je bilo opravdano sankcionisati urednika zbog načina na koji je javnost informisana o temi od velikog javnog interesa.
Ova odluka Ustavnog suda je konačna i obavezujuća.
Ono što je u ovom predmetu najbitnije za novinarsku zajednicu u BiH jeste to da mediji imaju prostor da izvještavaju i o sumnjama, istragama i tvrdnjama izvora, čak i kada ne postoji pravosnažna presuda.
Drugo, sud jasno pravi razliku između novinarstva i pravosuđa. Mediji nisu dužni da 'dokažu krivicu', nego da izvještavaju razumno, u dobroj vjeri i u okviru profesionalnih standarda.
Naravno, iz cjelokupne odluke je jasno da se s ovim ni na koji način novinarima ne sugeriše da pišu i objavljuju tekstove bez dokaza, međutim iz detaljnog obrazloženja je jasno da kada su u pitanju slučajevi poput onih od izuzetnog javnog interesa i značaja, novinari i mediji ne mogu se ušutkati presudama osnovnih sudova koji svoje odluke pravdaju dokazanom 'klevetom' u slučaju da novinar nema sve 'crno na bijelo' o nekom predmetu njegovog i javnog interesovanja.