Evropski sud pravde donio je krajem prošle godine presudu koja bi mogla značajno uticati na obračun radnog vremena za veliki broj zaposlenih širom Evrope. Sud je odlučio da se vrijeme provedeno u vožnji do promjenljivih mjesta rada, kao i povratak s njih, računa kao radno vrijeme i mora biti plaćeno.
Riječ je o odluci u predmetu C 110/24, kojom je razjašnjeno da zaposleni koji nemaju stalno radno mjesto, već ih poslodavac upućuje na različite lokacije, tokom vožnje ne raspolažu slobodno svojim vremenom i zato se taj period smatra radnim vremenom.
Slučaj je pokrenut u Španiji, gdje su zaposleni u jednoj kompaniji za zaštitu životne sredine svakog jutra morali dolaziti na unaprijed određeno mjesto okupljanja. Odatle su službenim vozilima odlazili u različita zaštićena područja gdje su obavljali posao, a navečer su vraćani na isto mjesto.
Poslodavac je želio priznati kao radno vrijeme samo odlazak na teren, ali ne i povratak. Sindikat je osporio takvu praksu i predmet je završio pred Evropskim sudom pravde. Sud je presudio da su i odlazak i povratak dio radnog vremena, jer zaposleni nemaju fiksno radno mjesto, već rade tamo gdje ih poslodavac pošalje. Tokom vožnje u službenom vozilu oni ne mogu slobodno raspolagati svojim vremenom, moraju biti na tačno određenom mjestu u određeno vrijeme i ne mogu obavljati privatne aktivnosti.
Presuda ima veliki značaj za brojne profesije. To se odnosi na montere koji odlaze kod klijenata, medicinske sestre i tehničare u kućnoj njezi, građevinske radnike na različitim gradilištima, servisere koji održavaju opremu kod kupaca i sve druge zaposlene bez stalnog radnog mjesta.
Ako poslodavac određuje vrijeme i mjesto okupljanja, ako se koristi službeno vozilo i ako bez te vožnje posao ne može biti obavljen, vrijeme provedeno na putu smatra se radnim vremenom. Važno je naglasiti da nije bitno da li zaposleni vozi ili je suvozač i jedno i drugo se računa kao rad.
U praksi su mnogi poslodavci do sada plaćali samo odlazak, dok su neki vožnju obračunavali po nižoj tarifi ili je uopšte nisu evidentirali. Prema ovoj presudi, takva praksa više nije održiva. Zaposlenima se savjetuje da vode preciznu evidenciju o vremenu polaska, dolaska i trajanju vožnje te da se, ukoliko je potrebno, pozovu na odluku suda u razgovoru s poslodavcem.
Osim naknade, ova odluka utiče i na obračun maksimalnog dnevnog i sedmičnog radnog vremena, kao i na obavezne periode odmora između smjena.
Za poslodavce koji zapošljavaju radnike na terenu, presuda može imati finansijske posljedice. Neophodno je preispitati način obračuna radnog vremena i prilagoditi interne procedure. Odluka Evropskog suda pravde obavezujuća je za sve države članice i primjenjuje se širom Evropske unije, što znači da će kompanije morati planirati dodatne troškove kako bi izbjegle sudske sporove i kazne.