U zemlji u kojoj samo odabrani mogu snimati filmove završila je još jedna epizoda sapuničave tragikomedije. Mjesecima bježeći od pravosuđa slao je Milorad Dodik, nedodirljivi vladar Republike Srpske, balončiće i poruke od šake do lakta kako ne priznaje vagu i čekić pod zastavom BiH.
A onda je, tiho, da tiše ne može, došao u Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine da bi ono potpisalo poraz i raskinuo sav silni glumljeni lov na Dodika zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika i rušenja institucija.
Polomljeni smisao
Preglumljavale su te institucije u lovu, a Dodik se pak, iako jedno vrijeme i vidno uplašen, grohotom smijao na lov jezicima i priče da su institucije države nesalomljive. Čekao je Dodik da se lovci umore od priče o lovu, da prorade interesi pred izbore i slomio im polomljeni smisao.
Potom su se začudile patriote nad slomljenom i po tko zna koji put kupljenom državom istom snagom kako su blebetale da je država jaka i da je mudra pa da čeka pravi trenutak da ulovi bjegunca koji je lagodno putovao i to tamo gdje mu snažna država ne bi dala da putuje. Da je snažna.
Smijurija oko slučaja Milorada Dodika, lova na bjegunca, bježanja bez bjegova i prelazaka granice bez granice, pokazala je po tko zna koji put koliko je nakaradnih karika u lancu koji nam se svima svezao oko vrata.
Čudi čuđenje onih kojima nije jasno kako je to Tužiteljstvo popustilo i kako to da bjegunca nije nitko pitao zašto je do sada bježao i zašto ga nije nitko kaznio zbog bježanja. Tek mu je rečeno da se javi tu i tamo i da može ići gdje mu je milo. Kao da do sada nije.
Rasprodano pravosuđe
Čudi čuđenje onih koji su valjda do sada bili slijepi na besmisleno, jeftino i rasprodano pravosuđe u ovoj zemlji. Nisu se – nije ga zgoreg opet spomenuti – začuđeni čudili kad je pravosuđe pokazalo nemoć da u zatvor stavi presuđenog ratnog zločinca i da nijemo gleda kako se skriva na navodno nepoznatoj adresi u Turskoj.
Nije se nitko čudio za bezbroj pravosudnih promašaja kad su u pitanju neke glave manje od Dodika i kad je malenim bogovima pravosuđe progledalo kroz prste puštajući ih da uživaju u plodovima svojih kriminala i da svoje srozavanje šminka predmetima u prometu (gdje opet stradavaju mali i nezaštićeni strankom), krađom nekoliko metara drva ili predmetima klevete protiv novinara. Ispunjavalo je pravosuđe stupce svoje efikasnosti na predmetima koji nemaju veze s pravdom i koji neće srezati u korijenu veliku boljku ovog društva a koje može bježati od pravosuđa, smijati mu se i od cjelokupnog društva praviti budale.
To što je preko noći Milorad Dodik odlučio priznati Tužiteljstvo samo da ga ponizi i obesmisli, ne treba nikoga čuditi i pogrešno će biti tražiti krivca samo u ovome slučaju i ganjati istinu tko je kome pomogao da se smekša u igri mačke i miša u kojoj su sve strane glumile – i miš da bježi i mačka da lovi.
Još jedno poniženje ponižene države
Kukat će se, jasno je kao dan, nad pravosuđem i slijevat će se rijeke komentara o tome tko je, kako, zašto i za koliko prodao Dodikov bijeg za još jedno poniženje ionako ponižene države.
Međutim, neće nitko zagrebati malo dublje da bi napokon na vidjelo izašla sva trulež pravosuđa i činjenica da pred sudskim čekićem i tužiteljskim odlukama postoje oni kojima nitko ništa ne može.
A pravosuđe je upravo jedini krivac što na svakom kutku nakaradne tvorevine stoluju mali bogovi, prebogati za svoje sposobnosti, nedodirljivi i ustoličeni i ukrućeni do desetog koljena. Pravosuđe je napravilo u ovom društvu tolike jazove koje će trpjeti generacije i generacije iza nas i ono je stvorilo kaste zbog kojih sada imamo one koji kukaju nad odlukama i one koji se smiju i kuknjavi i odluci.
Epizoda s Miloradom Dodikom, u kojoj je bilo loših kaskadera i još lošijih sporednih likova još je jedna lakrdija preko koje ćemo prijeći htjeli to ili ne.
Ganjanje po blatu
Ovom pravosuđu, a i društvu u cjelini, treba jedan veliki reset. Institucije koje brane državu i državu čine državom treba počistiti od statista baš kao što i prve redove treba očistiti od karijerista koji patriotizam i domoljublje preko noći pretvore u beskrupulozno džepoljublje.
Pokazali su pravosuđe i Milorad Dodik još jednom, a nisu jedini, kako je sve u ovoj državi nakrivo nasađeni i kako je, što je još žalosnije, potkupljivo i jeftino zbog nekih patriotskih viših ciljeva, noževa u savitljiva leđa i dubokih grla i džepova.
Trebalo je, svima je jasno ili barem trebalo biti, iz ladice izvući predmet o vili koji se kiseli godinama i loviti veliku glavu velikim kriminalom a ne naganjati se po blatnjavom dvorištu visokom politikom u kojoj uvijek netko padne i isprlja obraz dok se drugi smije. Najslađe.
Običan narod neka se pak čuva vage i čekića na svim razinama. Tu se bodovi skupljaju. Ostalo se rasprodaje.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne održavaju nužno uređivačku politiku Raporta.