U galeriji savremene umjetnosti "Collegium artisticum" u Sarajevu nedavno je otvorena izložba našeg cijenjenog umjetnika Mensuda Keče (68) "Ciklusi i faze". Posjetioci izložbe i njihove reakcije pokazuju da umjetnost i kultura kod nas imaju publiku koja prepoznaje i cijeni događaje koji se nalaze s druge strane očajne dnevno-političke svakodnevnice.
Kečo, čije ime u svijetu umjetnosti nešto znači, nije samostalno izlagao od 2018., a ovom izložbom podvukao je crtu ispod svojih 40 profesionalnih godina.
"Pauzu sam napravio, jer sam htio napraviti svoj vlastiti presjek. Sada sam izložio kao malu retrospektivu. Tu sam izložio pet, po mom mišljenju, ključnih ciklusa koje sam radio u periodu od 40 -ak godina i neke još eksperimentalne radove, koji su meni dragi.
Čini mi se da sam uradio dobru stvar
Uspio sam, čini mi se, napraviti ravnotežu između prostora 'Collegiuma Artisticuma' i izloženih radova. Zadovoljan sam i postavkom i reakcijama. Čini mi se da sam uradio dobru stvar, prvenstveno za sebe, drago mi je i što ima priličan odziv publike i mislim da će ljudi shvatiti o čemu se radi u samim ciklusima i šta sam ja to radio u proteklom periodu", govori Kečo za Raport.
Uvijek se prijatno iznenadim kada umjetnički događaj naiđe na veliki interes. Jer kod nas sve djeluje tamno, bez perspektive, pogotovo kad pričamo o umjetnosti. Jedan od događaja koji me demantuje je i Vaša izložba.
Hvala Vam na tim riječima. I mislim da ste u pravu. Ja sam baš s kolegama u proteklom periodu razgovarao o samoj vidljivosti nas likovnjaka. Malo smo ostali, što bi rekli, zatamnjeni, mada ima i izvrsnih izložbi i događaja, ali nekako je sve to neki off, sporedno...
A u ovom trenutku, slobodno mogu da kažem kao stariji kolega, desila se i izložba Amela Hodžića, koji također izlaže u susjednoj sali, tako publika ima priliku da vidi dvije stvarno zanimljive i značajne izložbe. Drago mi je, između ostalog, i što se "Collegium Artisticum" vraća u najboljem svjetlu.
Osim toga što uživate na lovorikama Vašeg uspjeha, čime ste zaokupljeni? Šta se dešava kod Vas u ateljeu?
Nema mirovanja. Ko se opredijelio za ovaj, nazvat ćemo ga, posao uvijek ima izazova i novih ideja. Namjerno ću reći ideja, neću reći projekta. Jer kad kažem projekta meni to odmah vuče na arhitekte, inženjere i slično... U doglednom periodu probat ću izaći sa nečim novim, pa vidjet ćemo.
Kolika je snaga umjetnosti danas? Politika je poklopila sve, a nekad su kultura i umjetnost imali glas, bili su angažirani.
Umjetnost i kultura uvijek su imali i imat će svoje mjesto. Međutim, koliko god pokušavaju i politika i neznanje, i površnost da nekako suzbiju to napredovanje u umjetnosti i kulturi to im neće poći za rukom, budite sigurni. Mi možemo biti, opet ponavljam, zatamnjeni i malo sklonjeni u stranu, ipak najveći rezultati koje ova država pravi vani i unutra su iz domena kulture i sporta. Vidimo da je sport u veoma teškoj situaciji, vidimo šta se dešava s košarkašima… Isto je sa kulturom. Možete misliti kako je s kulturom, ipak je sport komercijalniji i vjerovano skuplji. I možete misliti kako je nama koji se bavimo ovakvim stvarima, likovnjacima, filmadžijama, piscima… Ali, borimo se i mi ćemo istrajati budite sigurni. Vidjet ćemo šta će to biti na kraju, mislim da će se rezultatu pokazati i pokazuju su i vani i u zemlji.
Najobičniji sam čovjek, zaljubljenik u svoj posao i u svoju porodicu
Koliko ova depresivna i teška situacija uz društvu i državi utječe na Vas kad radite, kad stvarate?
Vjerujte da ima utjecaja. Svako ko dođe na moju izložbu vidjet će da ima, vidjet će u ovim ciklusima da su opterećeni i ratom i stradanjima, i Srebrenicom i vlastitim preispitivanjima. Sve to utječe na nas umjetnike i mi pokušavamo da se na neki način trznemo, da izrazimo svoje emocije i bilo šta što može pomoći- Ova trenutna situacija i politička i kulturološka kod nas je vrlo teška i opet kažem naše je da se borimo. Pokušat ćemo da prevaziđemo sve to i mislim da ćemo uspjeti.
Vaša skulptura "Nermine, dođi" postavljena je u Velikom parku u Sarajevu. Svakog dana prolazite pored nje. Kako danas gledate na nju, u odnosu na period od prije deset godina?
Ona je postavljena na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici. Ja sam je uradio iz lične emocije, i ja sam oca izgubio u ratu i dosta familije. To je potresna scena koja je mene najviše pogodila i koja puno govori o svemu, i o ratu, i o cinizmu, stradanjima… Mislim da je to opomena koja služi da ukaže na neke stvari da se ne zaborave. Jeste teška, ali to je naša stvarnost. Mislim da je dobro da stoji tamo gdje stoji. Na kraju krajeva svaki dan se prolaze naši ljudi, turisti… Iz onih par rečenica koji stoje na tabli ipak znaju vrlo dobro o čemu se tu radi.
Ko je Mensud Kečo u svoja četiri zida, u svojoj privatnosti?
Najobičniji čovjek, zaljubljenik u svoj posao i u svoju porodicu i ono što ima skromno ili neskromno. Volim prirodu, volim da radim vani. Jedva čekam da malo otopli da mogu vani izaći da radim ispred ateljea da sam na zraku… To je moj život, uživam u tome.
Bosna je nešto što te vuče, tu su mi korijeni
Jeste li kada požalili što ste sa suprugom i djecom ostali u BiH? Nije mali broj umjetnika koji su otišli vani i, što kaže naš narod, snašli se, žive dobro.
Ja sam dosta vremena proveo vani sa izložbama. Uvijek me vodila umjetnost. Živio sam neko vrijeme i u Engleskoj i u Turskoj, što kažu, vrtio se, ali džaba... Bosna je nešto što te vuče, tu su mi korijeni. Da je, što kažu, naopako ne možemo bez toga...
Na koncu da podvučemo crtu - ljudi bježe, čini se, u ljepotu umjetnosti.
Vjerujte mi da to u ovo vrijeme dolazi kao jedini spas. Kulturni događaji, manifestacije spašavaju ljude na određeni način te morbidnosti, osjećaja tjeskobe, beznađa… Svi smo na neki način pogođeni time, tako da ljudi vide nešto lijepo, nešto drugačije, nešto s porukom. Mislim da je to izlaz i spas, mislim da se zbog toga publika sve više vraća i u pozorišta i na izložbe i slične događaje.