Pred njim je bila lijepa sportska karijera, ali prvo ljubav, a potom ovisnost o alkoholu doveli su srpskog golmana Aleksandra Gvozdenovića na sam rub propasti, o kojem je pričao u emisiji ‘Biseri’.
U mladosti, Aleksandar je bio golman u prvoj ligi stare Jugoslavije i imao je sretno djetinjstvo, ali njegov otac bio je alkoholičar. “Moj otac nije beogradsko dijete. Tu se došao usavršavati, ali zavela su ga svjetla velikoga grada. Moj otac je imao problem s alkoholom, i na kraju izgleda da ga je alkohol pobijedio. Ili je on sam sebe. Po svim pravilima trebao sam biti protiv svega toga. Zadnjih godinu dana njegovog života nagledao sam se svega. Sjećam ga se kao jedne gromade, bio je impresivan, a došao je do stanja da je bio grančica”, ispričao je Aleksandar.
Gvozdenović je počeo piti još dok se bavio fudbalom, no treninzi i majka uspjeli su ga donekle držati iznad površine, no kada je nestalo nadzora majke, počeli su pravi problemi. “Ti treninzi su bili zahtjevni, pa se moja pijanstva nisu osjećala toliko u toj mjeri. Bio sam u snazi, moglo se iz noći u dan iz dana u noć. Pokazivali su rezultati. Uvijek imaš razlog za kavanu za stol i pod stol.”
“U drugoj polovici devedesetih godina činilo mi se da je moj alkoholizam na vrhuncu. Počeo sam gubiti prijatelje, doživljavao sam emotivne slomove. Jednostavno, nisam ja bio neprijatan u društvu, ali moraš stalno nekog nositi. Mojim prijateljima nije bilo dosadno sa mnom. Majka je proživljavala najteže. Majčine suze, to mi se vratilo. Sve bih si mogao oprostiti, ali majčine suze, to si ne možeš oprostiti. 12. travanj 2013. godine ja odlazim od kuće. Krenuo sam pobjeći od sebe i od bruke pred majkom. Ćup se napunio do vrha, krenuo sam tražiti sebe i nešto promijeniti”, kaže Aleksandar.
“Krenuo sam prema centru grada i odjednom ne znaš ništa. Sagneš glavu, kriješ se od svakog i krenuo sam na Bajlonijevu tržnicu. Gord i sujetan kakav jesam, tražio sam utočište kod ljudi za koje sam mislio da su gori od mene. Imao sam sitno, za piće, za hranu, ali to je odmah otišlo u prvih sat vremena. Zadnji dinar mi je ostao ujutro za kavu u čaši i tako je sve počelo”, priča Gvozdenović.
“U prvom trenutku sam bio sam. U bjekstvu od samog sebe, od istine. Samom sebi sam bio najgori. Sve sam primao na sebe. To je bilo proljeće. Taj prvi period kavane su mi bile ispod Pančevačkog mosta, dosta nas je imalo paralelni život. Kada završe svoje javne funkcije, idu pod most. Tu je bila neka baza gdje se nisam morao kriti. Tu je bio prirodni ambijent gdje se sve prašta. Nisam imao gdje spavati. Moj prijatelj Arsa me je pustio spavati u jednoj od kavana mjesec dana tu, jedini zahtjev mu je bio da mu ostavim neko piće. I tih osam stolica su mi bile i krevet i madrac i jogi i masažna kada i što hoćeš.”
“Ujutro sam prao šalice za kafu. Tu se naslušaš svega i svačega i jedno jutro, jer je išla sezona na Beloj steni i dobijem od jednog prijatelja poziv da odem tamo raditi u kafiću. I otišao sam tamo i ostao četiri pet mjeseci. Prvo večer kada sam došao sa Bele stene došao sam u šorcu i majici. I navečer krene kiša i ja shvatim da nemam majicu, da nemam ništa. Spavao sam na jednoj klupi na Karaburmi. Ridao sam, nisam znao ništa. Udario sam glavom o zid. Vraćam se na Pančevački. Jednu kavanu je držao moj prijatelj Miša. Vidio sam napuštenu Mišinu kavanu, ušao sam tu. Zatekao sam par psića, probudio sam se pored nekih šprica. Nagledao sam se ljudi koji su umirali od pića, droge, mraza, depresija i histerije od krize”, kaže Aleksandar.
“Moram da spomenuti crkvenu narodnu kuhinju. Ne postoje riječi što je crkvena narodna kuhinja. Kada sam otišao na ulicu nisam imao pojma da to postoji. Kada sam pio za tezgama na Bajloniju, a i tu sam radio pomalo, i ostane mi par tisuća dinara i tamo mi oni ljudi kažu, “sad idemo na grah u crkvenu narodnu kuhinju”. I ja pitam, koliko to košta, a oni su se počeli smijati. I to je moj prvi dolazak tamo”, priča Aleksandar i dodaje:
“Oni ti požele dobrodošlicu, a ti šutiš. Radio sam na Bajloniju poslove čišćenja, očistim, spremim… Kad stojiš u redu digneš kragnu da te nitko ne vidi, gledaš one ljude, slušaš… To je roman za sebe. Bio sam korisnik Crkvene narodne kuhinje tri, četiri godine. Nakon nekog vremena upoznao sam nastavnika matematike, bivše glumce… Ima tu ljudi, ne bih htio da spominjati imena, Vesna Pećanac recimo. Njoj puno dugujem. Njenom prisustvu i pogledu i njenoj bistroj šutnji.
“Imao sam preko 30 intervencija čišćenja organizma od alkohola. Bio sam na ulici i hvala mojim prijateljima koji su zvali i medicinskom osoblje koje se odazvalo”, kaže Aleksandar i otkriva kako se spasio: “Drugi prosinac 2018. moji drugari i ja sa česme smo pili cijelu noć. Ja sam bio u takvom stanju da bi ogledalo pobjeglo od mene. Pijan i higijenski zapušten. U jednom trenutku je auto stao ispred česme i djevojka je krenula prema nama. Sjećam se dolaska i ona je mene prepoznala i rekla “Aleksandre, što radiš tu?!” Prepoznao sam glas, šutio sam. Baš onaj najgori beskućnik iz tramvaja, pa puta 10 to sam bio. Pružila mi je ruku, svi su šutjeli, vidio sam da se dešava nešto realno,
Maknuo sam se sa strane i vidio sam da imam papirić s brojem telefona i pište “Javi mi se sutra u 18h, Jelena”. I novac. Mi smo bili zajedno prije 20 godina. Nekoliko godina smo bili zajedno. Putevi su nam se razdvojili. Imao sam milijun scenarija u glavi. Otišao sam na jednu klupu kod Dunav stanice, tu sam imao svoj karton, svoj neki štek. Spavam, budim se, vidim papir i prepoznam rukopis. Odem do česme da provjerim što je bilo. Shvatim da je to istina. Cupkao sam i čekao 18h da se javim. I javio sam se. Vidjeli smo se ponovo. Narednih sedam dana sam bio na ulici. Glava mi je bila u kaosu. Onaj novac koji mi je svakodnevno donosila ja sam pretvarao u novi veš, sapune, šišanja. Prozivala me “donesi divilje mirise”. Danas smo u braku”, ispričao je Aleksandar Gvozdenović, koji se susreo i s majkom:
“Susret s majkom, tu nema pripreme i scenarija. Dolazi treći veljače, moj rođendan, bio sam u Drajzerovoj na liječenju, nastavio sam s grupnom terapijom, ali na poziv majke dolazimo Jelena i ja. I sada u stanu ima moja soba koja se nagledala svega i svačega… Prvo smo se zagrlili. Kada sam vidio tortu… Moja majka, Jelena… Valjao je svaki onaj dan na ulici zbog ovoga.”