Uvodna špica HBO-ove serije Succession, koja je inspirisala bezbroj TikTok videa i komičnih skečeva, gotovo trenutno je postala dio kulturne svijesti. Sada kada je kritički hvaljena serija završila, ta jednostavna klavirska sekvenca djeluje još upečatljivije, kao skraćenica za čitavu jednu eru televizije, piše Collider.
Pustite je u prostoriji i dobit ćete reakciju iz refleksa. I dok su naslovna pjesma i prateća montaža izazvali ogromnu ljubav i imitaciju, Succession je crpio inspiraciju iz ranijeg nacrta: zrnastih "B-roll" kućnih snimaka i svedene, uznemirujuće muzike iz uvodne špice Davida Finchera, koja je to radila davno prije nego što su se Royevi pojavili na ekranu. Taj film je Fincherov psihološki triler iz 1997. godine, The Game (Igra).
Film, koji su napisali John Brancato i Michael Ferris, a u kojem glavnu ulogu tumači Michael Douglas, prati opsceno bogatog biznismena koji dobija priliku da učestvuje u igri koja mijenja život. Douglasov lik, Nicholas Van Orton, biva gurnut u niz eskalirajućih događaja koji iskrivljuju njegov osjećaj za to šta je stvarnost, a šta dio iskustva na koje je pristao. Iako često u sjeni Fincherovih većih naslova, ovaj film je itekako vrijedan ponovnog gledanja. Jednom kada vidite njegov početak, teško je ne uočiti paralele sa serijom Succession.
U smislu prezentacije, sličnosti su kristalno jasne. Estetika teži izgledu kućnih video snimaka u kojima su likovi učestvovali. S obzirom na to da i The Game i Succession uključuju ekstremno bogatstvo, ni Royevi ni roditelji Nicka Van Ortona ne drže kameru. Obje špice prikazuju montažu snimaka oko velikog imanja tokom ugodnog dana, koristeći izgled filmskog zrna i visoku ekspoziciju. Ovi uvodi su dizajnirani da daju kontekst likovima i događajima. Dok je špica Successiona isprepletena snimcima obrisa New Yorka i štamparskih mašina u visokoj rezoluciji, uvod u The Game ostaje na jednom danu iz prošlosti glavnog lika, rođendanu Nickovog oca.
Obje špice karakteriše dominantna klavirska tema, što dodatno učvršćuje vezu. Iako je muzika u Successionu možda malo poletnija, obje su i dalje zastrašujuće i zlokobne, pripremajući publiku za ono što slijedi. Ono što je očigledno kod oba uvoda, pored muzike i izgleda, jeste to da su likovi rođeni u bogatstvu i izobilju, što simbolizuju prostrana imanja na kojima se sekvence odvijaju. Ipak, sadržaj svake špice otkriva drugačije tragove o onome što gledaoce čeka.
Cilj ovih špica je dati publici osjećaj odnosa glavnih likova sa njihovim roditeljima. U Fincherovom filmu vidimo jasne snimke lica mladog Nicka Van Ortona i njegovog oca. To postaje važno jer kasnije saznajemo da je Nick svjedočio samoubistvu svog oca na njegov 48. rođendan, upravo na onaj rođendan koji je zabilježen na kućnom videu.
U špici Successiona postoje zanimljive razlike. Snimci zrnastog videa rezani su sa modernim snimcima New Yorka i vijesti na ATN-u. Nadalje, lica mlađeg Logana Roya (Brian Cox) i njegove tadašnje supruge Caroline (Harriet Walter) su zamućena i ne vide se često u poređenju sa djecom Roy. Snimci Logana koje vidimo su iz daljine, često ga prikazujući kako odlazi. Ovo je osmišljeno da publici dočara osjećaj nepovezanosti i emocionalnog zanemarivanja koji su oduvijek bili prisutni u domu Royevih i koji ih pogađaju i danas.
Izbor zrnastog filmskog snimka ima dvostruku svrhu. Pored toga što stvara utisak kućnog videa, on funkcioniše i tematski. Filmski snimci često imaju toplije boje, što je slučaj u oba naslova. Sadržaj snimaka nam govori da je toplina izgleda snimka u direktnom kontrastu sa emocionalnom hladnoćom porodica koje vidimo. To je uočljivije u Successionu, ali uz kontekst onoga što se dešava sa Nickovim ocem, razumijevanje o tome ko Van Orton postaje u životu je još jasnije.
Nakon gledanja uvodne špice filma The Game, nema sumnje u njen utjecaj na Succession. Ključne razlike ukazuju na rane odnose likova sa roditeljima i daju nam kontekst zašto su oni takvi kakvi jesu u sadašnjosti.