Vječnik: Bilo je to vrijeme ruža

Prvo : Davorin Popović je bio Sarajevo. I opet prvo: Beskrajno nedostaje Sarajevu. Davorin Popović rođen je na današnji dan 1946., umro je 1. juna 2001. godine. Da je poživio, Sarajevo bi bilo drugačije od ovog jučerašnjeg i današnjeg. Bolje.

Janez u „Davoru“

Godinu poslije rata jedna strana TV kuća uspostavila televizijski most između Beograda i Sarajeva. Najavili da će u beogradskom studiju biti Goran Bregović, Emir Kustruica i još nekoliko Sarajlija, a u sarajevskom Avdo Sidran, Davorin Popović, Marko Vešović i Senad Avdić. Tamo se pojavio samo Bregović i pita ga Davor zašto ne dođe u Sarajevo? Pita Goran „kako kad tamo nemam ništa“. Veli mu Davor: „Fino, sjedeš i auto i eto te, a spavaš kod mene“. I nastavi: „Samo, zamolio bih te nešto kad pođeš ovamo“. Sve što treba, odgovara Goran. „Kad budeš prolazio kroz Ilidžu, da mahneš mojim“. Goran, stari mangup, zašutio, naletio na tipičnu sarajevsku zafrkanciju i navlakušu koja nikada ne ponižava niti vrijeđa.Takav bio Davor, kako ono neko reče: „Bijelo dugme“ može biti najbolja grupa na svijetu, ali će u Sarajevu uvijek biti drugi, iza „Indexa“. [caption id="attachment_44717" align="alignnone" width="737"]

Monteno i Popović[/caption] A tri godine prije rata, telefonom poziva Davor u svoj „Davor“, kafić na Marijin Dvoru. Kaže, okuplja društvo, dolazi mu u goste „ma onaj, kako se ono zove predsjednik Jugoslavije“. Došli Kemo Monteno, Bodo Kovačević, Neda Ukraden, autor ove pričice, Davorov nerazdvojni Kenan Šahinagić, Muhamed Abadžić, pa Vojo Milijaš... Te 1989. predsjednik Predsjedništva Jugoslavije bio je Janez Drnovšek, upoznali se puno ranije on i Davor negdje u Sloveniji i obećao da će doći u „Davor“. U Sarajevu ga dočekali na aerodromu i prema protokolu bio je dužan ići na večeru u zgradi Predsjedništva BiH. Slovenac šokirao domaćine kazavši im da ide kod Davora „a vi moje stvari prebacite u hotel“. I pravac s aerodroma u „Davor“. Pjevalo se, sviralo, pričalo, stigla i zora. Davor zamoli za malo pažnje i tišine pa predloži Drnovšeku da odmah podnese ostavku i preseli u Sarajevu „ a ovdje ćemo pjevati, snimati filmove i pjesme“. Predsjednik Jugoslavije kasnije je stalno pričao o toj ponudi i kazivao da je pogriješio što je nije prihvatio.

Maja i stav mirno

Nikada se sve priče o Davoru nisu mogle niti će se moći ispričati. O njegovim nezaboravnim druženjima sa Dariom Džamonjom Kemom Montenom, Mirzom Delibašićem, Arsenom Dedićem, Nailom Repovcem, Kenanom Šahinagićem, Hajrom Bašićem, Zdravkom Čolićem, Emrom Hadžimuratovićem Hotom, Zizom Imamovićem, Bošom Tanjevićem, Dževadom Delalićem, Antom Sučićem, Zdravkom Čečurom, Vjećom Toljem, Zuhdijom Ibrahimagićem, Ahmedom Mahmutovićem Nadovezom... Bože, kakavi su to dani i noći bili u „Kvarneru“, u „Iskri“ i „Mažestiku“, u „Fisu“... U svoj „Davor“ samo je navraćao, volio je u drugim kafanama i kafićima da uživa. Baš je bio i ostao boem u onom najljepšem smislu. Znao je sam sebe često da naruži, a drugi se stajali pred njim mirno dok im je Pjevač pričao, objašnjavao, ružio ih, svakog po mjeri i zasluzi. Jedino je on stajao mirno pred legendarnom Majom Perfiljevom. Pavle Pavlović se nedavno sjetio snimanja „Kuduza“. Goran Bregović u svom stilu upakovao „Žute dunje“ da je otpjeva Davor. Ušao on u studio, Goran nervozan, stalno prekida... Nikako da krene. Davor Izađe iz studija, otjera Gorana, vrati se, otpjeva pa priđe Goranu i reče: “Mali, tako se to radi“. Nikad niko nije i neće bolje otpjevati „Žute dunje“. Još kad bi Predrag Kurteš htio pričati... A trebao bi...Ovaj visoki policijski dužnosnik, bivši federalni i sarajevski ministar unutrašnjih poslova i Davor proveli su cijeli rat u istom stanu. Čuvena je ona Davorova „Slušaj, da ti Pjevač kaže...“. Kada se njegove pjesme slušaju, Sarajevo se nekako čini boljim nego što jeste.