Sve bilo je muzika, kao što davno napisa, Arsen Dedić, možda najljepše i najbolje opisuje ono što je Vlatko Stefanovski (68) živio proteklih 50 godina na sceni.
Gitaristički mag, virtuoz, muzička legenda, gitarista koji je dospio na listu 100 najboljih na svijetu, čovjek koji je prvo s grupom „Leb i sol" pa onda solo pisao muzički historiju ovih prostora... Čovjek koji od rodnog Prilepa prije nekoliko večeri dospio kao jedan od zaslužno privilegiranih i velikih umjetnika na prijem kod kralja Charlesa.
Naravno s druge strane slave, Stefanovski je živio i život – brak, djeca, usponi, padovi, radosti...
Uoči slavljeničke turneje u Bosni i Hercegovini - Bijeljina, CZK Semberija 23. i 24. oktobra, Sarajevo, BKC 25. oktobra, Mostar, H.D. H.S. Kosača 26. oktobar i Zenica, BNP 27. oktobar, Stefanovski je dao ekskluzivni intervju za Raport u kojem je govorio o svemu onome što je stalo u 50 posljednjih godina.
Drago mi je što ću ponovo moći da se obratim publici u BiH
Veliki interes vlada za Vaše koncerte, u nekom mjestima karte su planule, zakazuju se novi termini.
Meni je drago što dolazim u BiH na još jednu turneju. Drago mi je zato što ta ljubav i međusobno poštovanje između publike i onoga što ja radim traje već stvarno dugo godina. I drago mi je što ću ponovo moći da se obratim publici u BiH zato što stvarno imam sjajnu ekipu muzičara koja putuje sa mnom.
Predstavite nam je.
Na basu je fenomenalni Ivan Kukić, na bubnjevima je moj sin Jan Stefanovski, koji je nedavno i diplomirao na Jazz akademiji u Makedoniji. Zaista sam sretan što sa svojim sinom mogu zajedno da sviram, da zajedno putujemo...Da podijelimo i putovanja i auta i naravno na prvom mjestu scenu. Tako da je to velika privilegija i blagoslov za mene.
Inče sa nama je i Damir Imeri, jedni od najboljih keyboard muzičara iz Makedonije. Damir je svestrani muzičar, aranžer, komponist, klavijaturista... Puno, puno toga je radio u životu. Tako da je stvarno veliko zadovoljstvo i veselje biti sa tim ljudima na sceni.
Vekna hljeba i kutija soli
Šta ste pripremili za slavljeničke koncerte?
Ja se vraćam tu i tamo materijalu koji sam radio u zadnjih 50 godina. Neke stvari su značajne, neke stvari su manje značajne, neke su postali hitovi, neke manji hitovi, ali opet za one koji voli moju gitaru i moju muzičku estetiku mislim da će to biti pravo slavlje muzike i umjetnosti i, ako mogu tako da kažem.
Kroz sve te godine karijere Vi ste dolazili u BiH i Sarajevo. U Vašem srcu i duši kako doživljavate publiku našoj zemlji?
To su ljubav i respekt koji traju više od 50 godina. Zato što publika je nevjerovatno pametna i znatiželjna i punim plućima i srcem nam vraća ono što joj damo. Da pomenem jedan detalj. Kad sam prvi put sa „Leb i sol" svirao u Tuzli, a kako se tu proizvodila so a mi smo se zvali „Leb i sol", jedan fan je imao kanap na koji je vezao veknu hljeba i kutiju soli. Kad sam to vidio u publici, rekao sam :'Vau, ovi su stvarno ozbiljni fanovi'.
Ali, nažalost imali smo i puno pehova što se tiče Sarajeva pogotovo. Imali smo puno otkazanih koncerata, ili je Sarajevo često bilo nedostupno, često puta zatvoren aerodrom, neki snijegovi teški su nam pali kad smo bili po Bosni, neki automobili su nam se kvarili... Svašta smo doživjeli stvarno. Ali, evo, nadam se da će ovog puta biti malo elegantnije i malo jednostavnije.
Susret na sceni s Halidom Bešlićem
Sigurno da hoće.
Pa i neki autoputevi su se u međuvremenu otvorili... Ali uvijek je zadovoljstvo doći. Šta je meni isto poslastica... Ja volim sevdalinku i nalazim neke sličnosti između sevdalinke i makedonske narodne muzike. Neka sjeta, melanhonija, koja je prisutna u toj muzici je meni velika inspiracija. Imam i prijatelje sa kojima sam podijelio sevdalinku.
Evo nedavno je otišao Halid Bešlić i stvarno mi je žao, vidim da cijeli region tuguje za njim. Ja sam imao jedan susret na sceni sa njim na jednom od koncerta „Indexi i prijatelji". Kad je on izašao na scenu ja sam mu se pridružio i to je taj neki kratki blic koji smo imali zajedno.
Inače, imao sam i saradnju s Damirom Imamovića, pa i članovi „Indexa" si mi bili prijatelji i članovi „Bijelog dugmeta" su mi bili prijatelji... Ima raznoraznih veza i konekcija tu.
Vi ste tolike godine na sceni, svrstani ste među 100 najboljih gitarista na svijetu, a opet zračite nevjerovatnom skromnošću.
Znate šta, ako ste neskromni to govori o nekom problemu koji imate sa samim sobom. Jer, svi smo smrtni, i kada se suočiš sa tom činjenicom onda je glupo izigravati faraona. Ova Teslina struja ima fazu, ima nulu, i dobro je da ima uzemljenje, inače je opasna po život. Uzemljenje je uvijek biti svjestan ko si, s kim si, zašto si... Biti prepotentan ili biti nadmen, arogantan to nije moja ideja oko samoga sebe.
Kada se osvrnete na 50 godina karijere, šta vidite?
Svega je bilo tu. Naravno ljudi vide ono najbolje kad snimiš ploču i kad izađeš na koncert. A dok je snimiš to je tvoja lična drama i dok stigneš do tog koncerta gdje si krenuo i to ne mora biti drama, ali je to mali napor. Ne želim da zamaram publiku sa naporom, koji sam investirao u svih ovih 50 godina. Bilo je zaista i dramatičnih trenutaka i svega i svačega, i saobraćajnih nesreća ne daj Bože, svega i svačega je bilo...ali, tu smo još uvijek i nadam se da ću još neko vrijeme biti tu.
Kad se osvrnem nazad to je veliko šarenilo, puno ljudi, mjesta, gradova sela, dešavanja, putovanja, povrataka kući... Pakuješ se, raspakuješ se, bilo je svega i svačega, ali svi koji se bavimo ovom profesijom smo na neki način blagosloveni, to je jedna od najboljih stvari. Možda ne kao profesija, ali kao disciplina, kojom se možete baviti, mislim da je muzika nešto najljepše.