Uzbudljivo prvenstvo u fudbalu primaklo se svome kraju, a ostaće više upamćeno po mnogobrojnim skandalima nego ljepoti nogometne igre. Naravno, u više od stotinu odigranih utakmica svijet je imao priliku vidjeti bezbroj virtuoznih čarolija igrača, koji su zablistali na najvećoj sportskoj pozornici svijeta, ali ostaje gorak utisak kako su bizarnosti, političke smicalice i nepravde obilježile ovogodišnji mundijal. Za pehar pobjednika, u nedjelju, će se boriti reprezentacije Španije i Argentine, u mnogim segmentima fudbalske igre, kako tumače mnogobrojni stručnjaci, veoma slične nogometne ekipe. Ono što, čini se, mnogi TV komentatori i sportski analitičari propuštaju vidjeti jeste prosta činjenica da će se sraz odigrati između ekipa koje govore istim maternjim jezikom.
Historija španske kolonizacije južne Amerike je duga, bolna i više od svega krvava. Španci tzv. novi svijet nisu samo teritorijalno osvajali, oni su ga korijenito mijenjali, a kolonizacija koju su sprovodili, od konca 15. stoljeća, podrazumijevala je uništenje autohtonog stanovništva, dosljednu evangelizaciju prostora i doseljavanje bijelog, evropskog, stanovništva. Nije rasistička tvrdnja, to je stvar popisne metodologije, primjetiti da je Argnetina, uz Urugvaj i Paragvj, zemlja latinske Amerike koja u strukturi sanovništva ima najviše bjelačke populacije. Isprva su to bili dosljenici sa Iberijskog poluostrva, ali već od druge polovine 19. vijeka zemlju je zapljusnuo prvi od nekoliko velikih talasa evropske ekonomske emigracije. Među tim, koji su dolazili na obale novog kontinenta, bilo je mnogo onih koji su pripadali katoličkim narodima Mediterana.
Najbrojniji, nakon Španaca, svakako su bli Italijani, a njihovi potomci danas čine jaku okosnicu argentinskog fudbalskog tima. Najpoznatiji „Italijan“ u argentinskoj ekipi svakako je Leo Messi, koji korijene vuče iz italijanske regije Marche, koja se nalazi na jadranskoj obali italijanske čizme. Najveći grad regije je Ancona, a zemljaci Messijevih predaka su, kako pišu encikopedije, veliki slikar Raphael, pisac Giacomo Leopardi i kompozitor Gioachino Rossini. U argentinskoj reprezentaciji italijanske korijene imaju još Marcos Senesi, Nicolas Tagliafico, Giuliano Simeone i selektor Lionel Scaloni.
Njihovi preci, doseljenici u Novi svijet, u novu zemlju življenja donosili su svoju nacionalnu kulturu i lokalne životne običaje, ali ono što su, u procesu asimilacije, gubili bio je maternji jezik. Milioni italijanskih dosljenika bili su prinuđeni odustati od italijanskog jezika i kao dio vlastitog identiteta prihvatiti jezik prvotnih kolonizatora. Španski jezik postao je svijet njihove javne komunikacije, jezik na kojem su spoznavali svijet i saznavali činjenice o svom nacionalnom i narodnom porijeklu. Sve što su umjeli reći o Italiji, zemlji svojih predaka, umjeli su to učiniti govoreći „strani“ jezik.
Jedan od najvećih pisaca španskog jezika uopće i jedan od najvećih romanopisaca 20. vijeka, Ernesto Sabato dijete je italijanskih emigranata, porijeklom iz Calabrije. Kada je govorio i pisao o fudbalu, a bio je pasioniran ljubitelj igre, činio je to na „usvojenom“ jeziku, maternji italijanski koristio je samo u najranijem djetinjstvu. Već u ranim, formativnim, godinama svog ličnog razvoja Sabato je prigrlio španski kao jezik na kojem će govoriti, pisati i stvarati književnost. Zanimljivo je da kada bismo sučelili dvije naciolne književnosti prednost, u svakom pogledu umjetničkog ispoljavanja, pripada Argentini.
Pratimo li dvije nacionalne književnosti od trenutka kada se odigravaju nogometna svjetska prvenstva španska književnost je začuđujuće osrednja, neatraktivna i nezanimljiva. S druge strane, Argentina je dala nekoliko mundijalno važnih literata, pored spomenutog Sabata, svakako Julia Cortazara, Manuela Puiga i najvećeg pisca svjetske književnosti, prošlog vijeka, Jorge Borgesa. U nekoj suludoj, novinarskoj, analogiji književna Argentina je osvajala srce umjetničkog svijeta, u nekoliko navrata, a španska književnost je, tek koncem prošlog vijeka, dobila pisca svjetskog kalibra - velikog, sjajnog, Katalonca, što nije nimalo nevažno, Javiera Cercasa.
U stvarima aktualne politike, Španci daleko jasnije i hrabrije artikuliraju humanističke društvene ideje. Ne smijemo zaboraviti da je Španija jedna od rijetkih zemalja svijeta koja od samog početka, sistematski i nedvosmileno, osuđuje genocid koji Izrael sprovodi u Gazi. Socijalistička vlada premijera Pedra Sancheza dosljedna je u artikuliranju političkih stavova, koji su dijametralno suprotni od onih SAD-a i nekih velikih zemalja zapdne Evrope, poput Velike Britanije, Francuske i posebice Njemačke. U izražavanju protivljenja ratnoj politici Izraela, Španija je postala toliko glasna i uporna da je danas prepoznata kao zemlja sa jasnim moralnim kursom u politici.
Argentinom, s druge strane, upravlja bahati desničar željan slave i medijske pažnje Javier Milei, veliki zagovornik prijateljstva između njegove zemlje i Izraela. Raskalašen, logoreičan, veliki obožavatelj instant konzervativizma i ekonomskog liberalizma argentinski predsjednik oličenje je modernog populiste koji politiku i ekonomiju doživljava kao cirkusku pozornicu. Njegovo zagovaranje konzervativnih, katoličkih, društvenih vrijednosti, po sudu kritičara, samo je vješto osmišljena predstava za manipulaciju osjećanjima. Pravi cilj njegovog javnog i političkog djelovanja krajnje je banalan, jer Mileia opisuju kao osobu koja voli prizeman hedonizam i najjeftiniji vid zabave.
Sve pobrojane stvari nemaju niakakve veze sa finalnom utakimcom Svjetskog fudbalskog prvenstva, a istovremeno itekako imaju. Neki gledaoci i ljubitelji fudbala odabraće da podrže jednu od dvije reprezentacije zbog talenta igrača, zbog fudbalske vještine velikih zvijezda, zbog sistema ili ljepote prikazane igre na terenu. Ali, mnogi će se emotivno odlučiti podržavati Španiju ili Argentinu baš zbog pobrojanih stvari, pa će za neke važnije biti što je Cortazar magičan pisac svoga jezika, za druge što je španski premijer istinska politička figura današnjice.
Na kraju, bez obzira na sve, da parafraziramo poslovicu, pobjediće ili bolji, ili sretniji. Ili, možda, onaj koji bude imao veću naklonost sudija i FIFA-inog rukovodstva.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.