Netflixova “House of Guinness”, nova drama iz 19. stoljeća autora Stevena Knighta (Peaky Blinders, A Thousand Blows), dobro zna vrijednost velikih, upečatljivih trenutaka, piše Hollywood Reporter u svojoj recenziji.
Njeni likovi, od kojih su najvažniji nasljednici najpoznatije irske pivarske porodice, ne silaze niz stepenice jednostavno – nego klize u usporenom snimku uz mračne tonove irskog rokenrola. Ne prolaze pored rušenja zgrade, nego koračaju kroz eksplozije u pozadini kao u akcionim filmovima. Njihove izjave ljubavi ili bijesa su strastvene, govor im je ispunjen metaforama, a kada riječi nisu dovoljne – oni pale doslovne vatre.
Sve to zajedno, kad se prašina slegne, daje i više i manje suštine nego što biste očekivali. House of Guinness zna kako da privuče pažnju gledatelja, ali je manje zainteresiran za nijansiranje koje bi seriji dalo emocionalnu težinu uz njen epski zamah i električnu energiju. Ipak, kada je serija toliko dobra u održavanju “rijeka drame” da ne prestaju teći, teško je ne prepustiti se.
Porodica Guinness u krizi nasljedstva
Priča počinje 1868. godine, kada umire Benjamin Guinness, najbogatiji čovjek u Irskoj. Njegovo četvero odrasle djece, u međusobnim sukobima, ostaje da nastavi porodično naslijeđe.
- Najstariji sin Arthur (Anthony Boyle) bio bi logičan nasljednik – da ga nije potpuno nezanimala porodična pivara i da očajnički ne želi pobjeći od tereta prezimena.
- Najmlađi brat Edward (Louis Partridge), pragmatičan i ambiciozan, ima i volju i sposobnosti da vodi kompaniju, ali nema pravo prvorođenog.
- Benjamin (Fionn O’Shea), srednji sin, izgubljen je u alkoholizmu, kocki i manjku samopouzdanja.
- Njihova sestra Anne (Emily Fairn) je fizički bolešljiva, emotivno lomljiva i duboko pobožna. I ona i Benjamin brzo shvataju da ih otac nikada nije ozbiljno doživljavao kao nasljednike.
Porodica nije suočena samo s unutrašnjim sukobima: s jedne strane su Fenijanci, pobornici irske nezavisnosti, s druge crkveni autoriteti koji osuđuju nemoral piva. Situacija kulminira već na sahrani Benjamina Guinnessa, kada protestanti iz svih tabora napadaju, a pivarski radnici sa čekićima kreću u odbranu. „Prezime je Guinness. Naravno da će biti jebene frke“, kaže nadzornik pivare Rafferty (James Norton), i bio je u pravu.
Između drame i simpatije
Za razliku od serija poput Succession, House of Guinness ipak ublažava oštrinu – elitni nasljednici prikazani su kao ljudi s manama, ali vrijedni simpatije. Serija ne zatvara oči pred nejednakošću – Guinnessi uvoze led iz Grenlanda dok seljaci oboljeli od kolere nemaju čistu vodu – ali njihove humanitarne geste često su više PR nego iskrena želja za promjenom.
Likovi se ne prikazuju kao brutalni ili groteskni bogataši, nego kao ljudi često nesvjesni vlastite privilegije. Potencijalno mračniji momenti (poput Edwardove opijenosti moći ili Raffertyjeve sadističke strane) ostaju nedovoljno razrađeni.
Jedan od razloga za ublažavanje portreta vjerovatno leži i u činjenici da je među izvršnim producentima i Ivana Lowell, stvarna nasljednica Guinnessa.
Ljubav, intrige i velike geste
Kako sezona odmiče, sve više prostora zauzimaju tragične ljubavne priče, afere i skandali, do mjere da advokat porodice šeretski kaže: „Preljuba. Sodoma. Izgubljene ljubavi i nasumični činovi nasilja. Tipična dablinska porodica.“
Serija je brza, nabrijana i spektakularna. Uvodi nove likove poput Olivije (Danielle Galligan), aristokratkinje koja će postati Anthonyjeva supruga, i baca ih u vrtlog odluka koje izazivaju i divljenje i nevjericu.
Neki likovi, poput Benjamina i Anne, ostaju površno razrađeni – pojavljuju se tek da pokažu koliko su se promijenili bez da vidimo proces te promjene. I više romansi izgleda kao da ih diktira zaplet, a ne prirodna hemija likova.
Ali, kada sve saberete, serija uspijeva. Njena snaga leži u uvjerenju da poljubac, govor ili udarac – izvedeni s dovoljno stila i strasti – mogu prodati baš sve. I najčešće, u pravu je.