Sada s mirom možemo jesti burek jer ga je odobrio IShowSpeed, čovjek o kojem se u Bosni i Hercegovini priča puno više nego o budućnosti onih koji su trčali kao omamljeni za njim.
Darren Jason Watkins Jr., dvadesetogodišnjak iz Cincinnatija, protutnjao je Sarajevom i u njemu pokupio što mu je servirano i što je ''prebijeno'' komercijalom. Pokupio je i pokoju bananu jer su ga gađali onako kako to primitivci gađaju nekog drugačije boje kože, ali to mladića, koji je milijunaš postao sa 16 godina, nije dotaklo.
Milijunaši i golobrada sirotinja
Odradio je posao, domaćini su svoj posao odradili preko njega i jedan krug mnogima neshvatljivog ludila je prošao i ostavio stotine upitnika nad našim glavama.
Oni koji se pitaju zašto mu nije ponuđeno nešto drugo, nešto kulturnije, povijesnije i sarajevskije, uzalud troše upitnike. Speeda ne zanima naša šuplja priča o vrijednostima koje ne poštujemo i kulturi koja je u svih onih sedam institucija i nadležnim ministarstvima na izdisaju. A kad ga nešto i zanima, poput Srebrenice o kojoj se raspitivao, nije dobio lekciju kakvu su mnogi očekivali.
Jednostavno, mlade milijunaše i golobradu sirotinju koja plazi i trči za njim ne zanima puno stvari koje bi im stariji, nedorečeni, neostvareni i neiskreni, nametnuli. S druge strane, ni mi, uvećani u svojim očima, sami ne bismo znali što bi sebi pokazali pa nam vrijednosti nisu zajedničke, niti su nam ljepote jednako lijepe.
Niti sve dijelimo, niti sve svoje poštujemo, niti sve svoje slavimo pa bismo se rastegli u tome što bi trebao biti prioritet u očima odjednom poznatog milijunaša teškog, prema nekim procjenama, najmanje deset milijuna dolara.
Briga i kuknjava
Briga i kuknjava društva zbog činjenice da nam djeca trče za nekim likom iz neopipljivog svijeta još je jedno licemjerje koje ne vidimo u sebi.
Što se to našoj mladosti u zemlji koja ne cijeni sebe samu ponudilo i koje su joj vrijednosti usađene? Ako se išta usađuje, usađuju se duboki tragovi i to oni najgori odabrani od najgoreg što imamo. Nije se usadilo trkačima za nama nepoznatim milijunašem ništa što bi ih držalo za zemlji i natjeralo da trče za nekim normalnijim svjetovima. Doduše, ne uspijeva to ni normalnijima od nas, ali mi prednjačimo u lošim utrkama.
Ako pogledamo naše obrazovne sustave i sisteme, ako pogledamo stvarnost za koju se varamo da je djeca ne vide, ako pogledamo što mislimo jedni o drugima i na čemu gradimo svoje budućnosti, jasno je da djeca trče za izmišljenim bogovima i da će otrčati u neke nama neshvatljive ali i fizički daleke svjetove.
Nismo se potrudili usaditi djeci prave navike i vrijednosti nego smo pustili da vjeruju kako je gaženje drugih, bogaćenje preko noći, dobivanje svega linijom manjeg otpora i vrednovanje bezvrijednih stvari pravi put kroz život. Stoga ne čudi što vjeruju da je Speedov život vrijedan kopiranja o on božanstvo kojem se treba klanjati i imati ga u telefonu dok umače bure u čašu jogurta. A onda će burek biti vrijedan samo ako se umoči a lajanje i galama, kojoj je IShowSpeed sklon, bit će normalan način komunikacije. Ako komunikacije još ima.
Lobotomija
Pišući u ''Času lobotomije'' o jednom drugom trčanju za nekim tko je slavu stekao na prevarama i ispraznostima, Tarik Haverić kaže kako ''sada njihov svijet počinje da prodire u naš i da ga polako nagriza''.
''Jedno društvo je to omogućilo: njegove akademske ustanove u tome saučestvuju, njegove novinske i izdavačke kuće to podržavaju, njegove radijske i televizijske stanice to veličaju, njegove kulturne elite to odobravaju'', piše Haverić o jednom društvu koje je bez riječi dopustilo da joj se budalaštine prodaju pod bubrege.
Doduše, budalaštine o kojima Haverić piše imaju predznak, ali i Speedovo ludilo može se definirati navedenim citatima.
Licemjerno je, dakle, kukati nad onim što nam je pokazala posjeta još jednog nebitnog lika. Trebalo je kukati ranije, trebalo je golobrade obožavatelje naoštriti na neke druge idole i odgojiti ih da ima puno važnijih stvari za kojima treba trčati i zbog kojih treba izaći na ulice.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta