Ekaterina Vereshchagina (38) od 2009. godine je solistica Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo pa je i logično da je i ona među onima kojima je 12. novembar važan, jer se tada obilježava Međunarodni dan baleta.
Rođena u Sochiju, svoju život već dugo živi u Sarajevu, za koji kaže, da je njen dom.
Ljubav prema umjetnosti, a posebno prema baletu naslijedila je od svoje majke, balerine a još kao četverogodišnja djevojčica počela je da pohađa Baletni studio u Teatru opere i baleta u Omsku, gdje je učestvovala u predstavama: "Uspavana ljepotica", "Giselle", "Ščelkunčik", "Labudovo jezero".
Ekaterina je u intervjuu za Raport govorila o umjetnosti koja teče njenim venama, životu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, o svemu onome što se dešava na pozornici...
Dan koji u meni budi posebne emocije
Međunarodni Dan baleta obilježja se 12. novembra. Koliko u praksi taj datum ima značaj?
Balet je umjetnost koja se živi svakog dana, ali lijepo je imati dan kada se cijeli svijet nakratko okrene ovoj predivnoj disciplini. Taj datum podsjeća na sve baletske umjetnike, pedagoge i koreografe koji svakodnevno ulažu ogroman trud, ljubav i strpljenje. Za mene je to prilika da se prisjetimo koliko balet oplemenjuje i one koji ga plešu i one koji ga gledaju
Koliko Vama kao balerini znači taj datum?
To je dan koji u meni budi posebne emocije. Podsjeća me na moje prve baletske korake, na godine rada i odricanja, ali i na beskrajnu ljubav prema sceni. Uvijek tog dana osjetim zahvalnost što mogu dijeliti ljepotu baleta sa publikom i mladim generacijama koje tek počinju svoj put.
Dugo ste solistica u Baleta u Narodnom pozorištu Sarajevo. Je li bilo perioda kada ste poželjeli svoju umjetnost razvijati na nekoj drugoj adresi?
Naravno, svaka umjetnica ima trenutke kada mašta o novim scenama i izazovima. Ipak, Sarajevo je postalo moj dom. Vjerujem da inspiracija ne zavisi od adrese, već od ljubavi prema onome što radite
Koje biste svoje uloge u karijeri izdvojili i imala li neka koju maštate da odigrate?
Svaka uloga nosi dio mene i posebnu priču, tako da mi je bas teško izdvojiti jednu. Posebno volim uloge u klasičnim baletima poput "Labudovog jezera" i "Giselle“. To su predstave koje traže tehničku preciznost, ali i duboku emociju.
Sigurno da imate neku nezaboravnu anegdotu koja Vam se desila dokom od nekih predstava.
Oh, ima ih mnogo! Takvi trenuci nas uče da na sceni uvijek moraš biti prisutan i improvizirati ,snalaziti se u bilo kojoj situaciji koja se može desiti tokom predstave.
Šta Vam prolazi kroz glavu dok dok ste na pozornici?
Ništa i sve. Kada si na sceni, tijelo pamti pokrete, a duša priča priču. U tom trenutku nema publike, postoji samo muzika i emocija,na početku ima malo treme . To je najljepši osjećaj slobode koji balet može da pruži.
Kad bi Vaš život bio balet kako bi se zvao?
Zvao bi se "Snaga tišine". Balet je umjetnost bez riječi, ali kroz pokret možeš reći sve – ljubav, tugu, sreću, zahvalnost. I tako vidim i život.
U pripremi je predstava "Krcko Oraščić"
Vi ste bh. državljanka rođena u Rusiji, sa adresom skoro 20 godina u Sarajevu. Kako izgleda Vaš život u Sarajevu?
Sarajevo volim kao svoj grad. Ljudi su topli, iskreni i puni duše. Uživam u svakodnevnim sitnicama . Moj život je ispunjen baletom, ali i ljubavlju prema ovom gradu koji mi je dao dom i publiku koja me prihvatila.
Na koncu, na čemu trenutno radite, šta novo spremate?
Sa ansamblom Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo u pripremi je predstava "Krcko Oraščić", koja će biti izvedena u decembru. To je jedno od najljepših i najpoznatijih djela baletske umjetnosti, a svaka nova izvedba donosi svježinu, emociju i prazničnu čaroliju.
Za drugu polovinu sezone planirano je izvođenje "Labudovog jezera", jednog od najzahtjevnijih i najveličanstvenijih baleta uopće. Rad na tom djelu zahtjeva potpunu posvećenost, tehničku preciznost i snažnu scensku emociju — i upravo to nas inspiriše i pokreće.