Ukrajina je legalizovala pucanje na regrutne službenike, bila je to šokantna tvrdnja koja se proteklih sedmica munjevito proširila ruskim medijima.
Nimalo iznenađujuće za ruske izvore informacija, tvrdnja nije bila ni blizu istine; naprotiv, bila je osmišljena da potkopa ukrajinske napore mobilizacije te da među stanovništvom širi haos i strah.
Dok se Ukrajina suočava s iscrpljujućim zahtjevima dugotrajnog rata, njen sistem mobilizacije postao je posebno osjetljiva tema, upravo prostor u kojem ruska dezinformacija buja.
Priča je tvrdila da je Vrhovni sud Ukrajine donio presudu kojom se građanima dozvoljava da pucaju na zaposlenike Teritorijalnih centara za regrutaciju (TCC). Ruski portali poput OK.ru nazvali su to „historijskom presudom“. Konačno, tvrdili su, Ukrajinci imaju zakonsko pravo da pruže otpor tome da ih „progoni“ vlastita vojska, piše Kyiv Independent.
Tvrdnja je bila lažna. Činjenice su vrlo brzo provjerili i demantovali istraživači StopFake projekta. U zvaničnom registru sudskih odluka u Ukrajini takva presuda ne postoji. Vrhovni sud uopće nema ovlaštenje da legalizuje nasilje nad vojnim osobljem.
Tvrdnja nije bila samo laž o zakonu, bila je to priča skrojena da prikaže Ukrajinu ne kao zemlju koja se brani, nego kao režim koji se okreće protiv vlastitog naroda, gdje je glavni neprijatelj vlada, a ne Rusija.
„Mobilizacija tokom rata je neizbježna, ali je i izuzetno osjetljiva“, kazala je Julija Jurkova, suosnivačica StopFakea, za Kyiv Independent.
„Neprijatelj nastoji slomiti ne samo moral vojske, nego i duh stanovništva koje stoji iza nje. A uspjeh oružanih snaga direktno zavisi od procesa mobilizacije.“
„Do aprila 2022, kada je Rusija shvatila da je njen blitzkrieg propao, prešla je na dugoročnu kampanju informacijskog iscrpljivanja“, rekla je.
Poluistine o mobilizaciji
Važno je priznati da se proces mobilizacije u Ukrajini zaista suočava s određenim izazovima. Postoje legitimne brige, od izolovanih slučajeva nedoličnog postupanja zaposlenika TCC-a do pojedinaca koji izbjegavaju službu putem mita ili falsifikovanih dokumenata.
„Ove kampanje su učinkovite zato što se zasnivaju na poluistinama. Postoje izolovani incidenti, a Rusija ih predstavlja kao sistemski problem, pokrećući višekanalnu dezinformacijsku kampanju“, kazala je Jurkova.
Granica između činjenice i dezinformacije zamagljuje se kada se izdvojeni slučajevi generalizuju, preuveličavaju ili izvlače iz konteksta.
„Kritika konkretnog incidenta normalna je u slobodnom društvu. Ali kada se jedan jedini slučaj prikazuje kao dokaz da je ‘čitav sistem kriminalan’, vrlo je vjerovatno da je već riječ o dijelu neprijateljskog informacijskog napada“, rekla je Jurkova.
Ukrajina, kao demokratsko društvo, mora otvoreno razgovarati o svojim problemima. Ako to ne učini, tišina stvara prazninu, a dezinformacije će je brzo popuniti, upozorava Jurkova.
Lažna presuda Vrhovnog suda nije bio izolovan slučaj i dio je šire kampanje koja cilja kako ukrajinsku, tako i međunarodnu publiku.
Da bi pojačale takvu poruku, ove operacije se uveliko oslanjaju na vizuelnu i emocionalnu manipulaciju, danas lako generiranu pomoću umjetne inteligencije.
Eskalcija u nasilje u stvarnom svijetu
„Narativi na društvenim mrežama prikazuju ukrajinsku mobilizaciju kao sve coercivniju, ističući prisilnu regrutaciju i javni otpor“, rekao je tim za praćenje dezinformacija kompanije LetsData za Kyiv Independent.
Prema analitičarima, dvije od najčešćih taktika dezinformacija su strah i dehumanizacija. Mobilizacija se prikazuje kao nasilni, bezakon proces, pri čemu je ukrajinska država prikazana kao prijetnja vlastitom narodu.
„Mobilizacija postaje oblik nasilja. Pojedinci su prikazani kao puka sredstva za eksploataciju, a ne kao građani s pravima“, navodi LetsData.
Dezinformacije su stvorile diskursivno okruženje koje je dovelo do fizičke agresije. Pseudo-pravni aktivisti spojili su se s populističkim blogerima, a poruke su postale smjelije, kaže Jurkova. Zajedno su počeli aktivno poticati akcije usmjerene na diskreditaciju ukrajinske države.
„Najpoznatiji primjer je Ostap Stakhiv, koji je koordinirao veliku mrežu sljedbenika i širio dezinformacije o navodnoj ‘nezakonitosti’ mobilizacije i ‘neustavnosti’ ratnog stanja“, objasnila je.
U konačnici, kampanja se razvila u opasnu, koordiniranu aktivnost s direktnim posljedicama na terenu.
„Ove dezinformacije stvorile su diskursivno okruženje koje je dovelo do fizičke agresije“, rekla je Jurkova, aludirajući na incident u zapadno-ukrajinskom selu Kosmač u februaru 2024. godine, kada su lažne glasine, navodno širenje od strane Ruske Federalne službe sigurnosti (FSB), izazvale izbijanje nereda i nasilja.
„I od tada smo svjedočili mnogim drugim slučajevima“, dodala je Jurkova.
Mobilizacija u dugom ratu
Uprkos svemu što se govori o mobilizaciji, osnovna istina ostaje jednostavna: Ukrajina ne može preživjeti ovaj rat bez nje, što znači da će vjerojatno ostati meta ruske dezinformacijske kampanje u doglednoj budućnosti.
„Neprijatelj nas višestruko nadmašuje. Vodimo rat izdržljivosti. Mobilizacija je neizbježna“, rekao je Vitalij Sarancev, bivši službenik za komunikacije u vojsci, za Kyiv Independent.
Mobilizacija i dalje ostaje najučinkovitiji način za popunjavanje redova Oružanih snaga.
„Ona dovodi najveći broj ljudi koji su podobni za vojnu službu. Do sada je ostala najproduktivniji način jačanja vojske“, rekao je.
Ali sam proces i očekivanja oko njega nisu uvijek jasni javnosti, što može stvoriti savršene uvjete u kojima ruske dezinformacije bujaju.
Teritorijalni centri za regrutaciju (TCC) formalno su zaduženi za obradu osoba koje dolaze dobrovoljno ili koje dovode lokalne vlasti ili poslodavci.
„Zadatak TCC-a je da registruje osobu, obradi je i pošalje ili u jedinicu za obuku, ili direktno u vojnu jedinicu“, objasnio je Sarancev.
Međutim, praznine u sistemu prebacuju teret.
„Nažalost, dolazi do propusta — od strane određenih službenika i lokalnih vlasti. Zbog toga TCC-ovi mogu biti primorani da cijeli proces sprovedu sami.“
Još jedno ključno pitanje je nedostatak definiranog trajanja službe za regrutovane vojnike.
Posljednjih godina, Ukrajina je uspostavila regrutacione centre u kojima pojedinci mogu odabrati željenu jedinicu, uskladiti službu sa svojim vještinama ili obrazovanjem i aktivnije učestvovati u načinu na koji služe. Ali mnogi to odlažu, uglavnom zbog neizvjesnosti.
Trenutno ne postoji fiksno trajanje službe za one koji su pozvani u Oružane snage; Ukrajina jednostavno ne može sebi priuštiti demobilizaciju svojih vojnika. Stoga, kada osoba bude mobilisana, služi do kraja rata. Ovo neograničeno trajanje službe jedno je od najpsihološki zahtjevnijih aspekata vojne službe.
Ali kako rat odmiče, pravila i nagrade se mijenjaju. U februaru 2025. ukrajinska vlada je uvela novi model dobrovoljne vojne službe, poznat kao „Ugovor 18-24“, kako bi privukla mlade, nudeći bonus od 1 milion UAH (približno 25.000 $) i druge beneficije. Međutim, oni koji su se pridružili ranije nisu dobili nikakve od ovih pogodnosti.
„Ovo su realnosti dugog rata. Ukrajina mora ažurirati zakonodavstvo, uvesti nove tipove ugovora, stvoriti bolje sisteme motivacije, to su izazovi s kojima se naše društvo sada suočava“, rekao je Sarancev.