Direktor Narodnog pozorišta čiji je, kako kaže, mandat istekao i ugledni reditelj Dino Mustafić godinu iza nas u dobroj mjeri obilježio je svojim filmom "Paviljon", koji je premijeru imao na Sarajevu Film Festivalu.
Sa Mustafićem smo podvukli crtu ispod 2025. godine i pokušali predvidjeti šta nas čeka u 2026. Razgovarali smo o "Paviljonu", stanju u kulturi, državi, regionu, krizi u bh. kinematografiji...
Intervju smo, naravno, počeli haosom koji zbog snježnih padavina vlada na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Slika društva u malom: snalazi se, pazi se, ne očekuj previše
Kako izgleda Vaše kretanje sarajevskim ulicama posljednjih nekoliko dana?
Krećem se sporo, gotovo oprezno, stalno gledajući pod noge. Poledica, snijeg, neočišćeni trotoari – grad vas tjera da budete svjesni svakog koraka. Hodanje postaje mala vježba preživljavanja. I u jednom trenutku shvatite da vas ne boli samo hladnoća, nego osjećaj da ste prepušteni sami sebi. To je slika društva u malom: snalazi se, pazi se, ne očekuj previše.
Kako gledate na 2025. godinu – kao direktor Narodnog pozorišta i kao građanin?
Kao direktor Narodnog pozorišta, znam da smo radili odgovorno, s vjerom da institucija mora imati smisao čak i kada su ekonomske i političke okolnosti teške. Uradili smo ono što smo mogli, bez kalkulacija. Moj mandat je istekao i sada smo u svojevrsnom vakuumu, čekamo imenovanje novog menadžmenta. Taj zastoj je administrativni, birokratski i pokazuje koliko se lako institucije ostavljaju u stanju privremenosti.
Kao građanin, 2025. pamtim po osjećaju zasićenja. Kao da se iscrpila nada da će stvari same od sebe krenuti nabolje.
Vaš film "Paviljon" obilježio je bh. kinematografiju u 2025. godini. Mnogi iz struke upozoravaju da ćemo se načekati da se snimi sljedeći bh. film. Šta vi kažete?
„Paviljon“ je nastao iz lične potrebe, ali i iz unutrašnje pobune protiv diskriminacionog i koruptivnog sistema. U njega je ušlo mnogo sumnje, straha, ali i vjere da film još uvijek može nešto reći. Zato je bolno pomisliti da bi mogao ostati rijedak slučaj. Danas se film kod nas ne planira – on se iznudi. A kultura koja se oslanja na iznuđivanje dugoročno ne može preživjeti.
Gdje je danas kultura?
Na ivici. Postoji, ali je stalno na ispitu izdržljivosti. Kultura je ostavljena ljudima koji još imaju savjest i potrebu da se ne povuku. Bez sistema, bez strategije, bez poštovanja. U takvim uslovima stvara se, ali se i troši brže nego što se obnavlja. Plaćamo to svojim zdravljem. Napuštaju nas ljudi koji su mogli u sređenijem društvu još doprinijeti svojim djelima zajednici. To me saznanje razara.
Kad radim u regionu, osjetim koliko su ljudi još uvijek bliski
Kako Vas sve ovo pogađa kao umjetnika?
Ne umijem se distancirati. Sve ulazi u moj rad i u moj privatni život. Ratovi, nepravde, laži, ali i tihe ljudske borbe koje se ne vide u vijestima. Umjetnost mi pomaže da ostanem osjetljiv, da ne prihvatim ravnodušnost kao normalno stanje. Ta osjetljivost često boli, ali bez nje nema istine.
Kako danas vidite prostor bivše Jugoslavije?
Kad radim u regionu, osjetim koliko su ljudi još uvijek bliski. Razumijemo se bez prevoda, dijelimo slične rane i slične ironije. Politike su učinile sve da nas razdvoje, ali kultura uporno pokazuje da su veze dublje. Taj prostor je emocionalno živ, iako politički često otrovan.
Šta dalje – Narodno pozorište i Vi lično?
Narodno pozorište danas stoji na raskršću. Ima tradiciju, umjetnike, publiku. Iza mene i mojih suradnika ostao je vidljiv rad koji se može vidjeti činjenično kroz pune sale, festivale, nagrade, umjetničke domete u svim segmentima kuće(drami, operi, baletu). Ostaje još posla. Prevashodno na rekonstrukciji zgrade kao kulturno-historijskog spomenika. Fasada se ove godine konačno restaurira. Nadam se da će novi menadžment inicirati dijalog sa osnivačem oko konstituisanja opernog orkestra i regeneracije baletnog ansambla koji je internacionalni u sinergiji sa domaćim igračima. Međutim, bez jasnih i odgovornih odluka, sve ostaje krhko i privremeno. Institucije ne mogu živjeti od čekanja.
Ja lično idem dalje, u nove izazove, bez velike drame. Radim, planiram, režiram. Ne iz ambicije, nego iz unutrašnje potrebe. To je način da ostanem živ u onome što radim.
Očekujem reprizu poznatih obrazaca: mnogo straha, malo sadržaja
U BiH je 2026. izborna godina – šta očekujete?
Očekujem reprizu poznatih obrazaca: mnogo straha, malo sadržaja. Politika se kod nas hrani krizom. Promjena neće doći preko noći, ali hoće tek onda kada se ljudi umore od manipulacije više nego od neizvjesnosti. Mislim da imamo pametnije i sposobnije ljude od onih koji se predstavljaju kao njihovi reprezenti u politici.
Ko je Dino Mustafić u svoja četiri zida?
Tiši, povučeniji, često umoran. Čovjek koji preispituje više nego što govori. Koji nosi sumnje, ali se trudi da ne izgubi etički kompas. U ta četiri zida pokušavam sačuvati smisao, tišinu i vjeru da umjetnost još uvijek može biti prostor istine – čak i kada je sve drugo klizavo.