Kraj mjeseca je. Novčanici škripaju, frižider škripi još više, a računi stižu. Za prosječno domaćinstvo u Bosni i Hercegovini, mjesec zna izgledati kao kontinuirano balansiranja između potreba i mogućnosti.

"Mi ovdje moramo pričati isključivo od odricanju. Dakle, sve se vodi na to. Dvije prosječne plaće ne mogu iznijeti trošak minimalne potrošačke košarice za jednu porodicu", kaže za Raport Marin Bago, predsjednik Udruženja potrošača Futura.

Počinje nestajati

Prvih dana, kada plaća stigne, ako pretpostavimo da stiže početkom mjeseca, sve izgleda podnošljivo. Računi za struju, vodu, grijanje i internet se plate, osnovne namirnice se kupe, a možda i pokoji sitni užitak, kafa u omiljenom kafiću, čokolada za djecu. 

Već sredinom mjeseca, novac počinje nestajati brže nego što se očekivalo. Djeca traže užinu, gorivo za auto se troši, a uvijek se nađe nešto neočekivano, kvar u domaćinstvo, lijekovi, ili iznenadni izdatak za školu.

"Nema tu nikakve magije ni čuda. Jednostavno ne možete za sebe, porodricu ili djecu obezbijediti sve što ti treba. Kad se stvari pogledaju, sve je vrlo jednostavno. Odričemo se normalnih stvari, ovisi šta ko tu izdvoji kao ono bez čega može preživjeti", naglašava Bago.

Kako dani prolaze, domaćinstvo uči da planira svaki obrok, da broji sitniš i da traži alternative - jeftinija hrana, akcije u marketima, čak i podjela nekih obaveza kako bi se uštedjelo. Svaki mjesec je mala improvizacija, gdje se kreativnost i strpljenje pretvaraju u osnovni alat preživljavanja.

Planira postaje vještina

Kraj mjeseca je posebno izazovan. Pred plaću, domaćinstvo gleda u prazan novčanik i kalkulira šta se može kupiti, a šta mora sačekati. Planiranje postaje vještina, a strpljenje vrlina. I opet, kada nova plaća stigne, ciklus počinje iznova.

"Činjenica je da se ponajviše odričemo zdravlja, sporta, kulture i putovanja, ali i nečega što je još bitnije. Kvalitetne hrane se mnogi moraju odiricati, jer kada pričamo o cijenama i hrani, mi govorimo i o sigurnosti po zdravlje, a ne govorimo o kvaliteti. Sigirno se odričemo i kvalitetnije hrane", naglasio je Bago.

Za mnoge porodice, ovo je realnost. “Preživjeti do plaće” nije samo fraza – to je način života, hronika prosječnog mjeseca gdje se svaka marka broji, svaka odluka pažljivo razmatra, a mala zadovoljstva postaju velika postignuća.