Kada pomislimo na mumije, prva asocijacija najčešće su drevni Egipat i njegovi složeni rituali očuvanja tijela. Međutim, praksa mumifikacije prisutna je u mnogim kulturama širom svijeta – svaka sa svojim jedinstvenim metodama. Neke od njih su daleko manje poznate, ali iznenađujuće domišljate.
Jedan fascinantan primjer toga dolazi iz malog austrijskog sela St. Thomas am Blasenstein, gdje se u kripti crkve nalazi zapanjujuće dobro očuvana mumija, oko koje se dugo vremena vuklo pitanje – kako je moguće da je tijelo ostalo tako netaknuto kroz stoljeća?
Paroh iz 18. stoljeća i mumifikacija drvnom sječkom
Mumija pripada Franzu Xaveru Sidleru von Roseneggu, mjesnom svećeniku koji je preminuo 1746. godine. Dr Andreas Nerlich, patolog sa Univerziteta Ludwig-Maximilians u Minhenu, predvodio je tim koji je detaljno ispitao tijelo korištenjem savremenih metoda – od CT skeniranja do radiokarbonskog datiranja, piše IFLS.
Rezultati su pokazali da je gornji dio tijela ostao gotovo netaknut, dok su glava i donji ekstremiteti pokazivali veći stepen raspadanja. Ipak, ono što je posebno zaintrigiralo istraživače bilo je otkriće raznih stranih materijala unutar trbušne i karlične šupljine.
Otvorivši tijelo, istraživači su pronašli drvenu sječku od jele i smreke, komade grana, te platna izrađena od lana, konoplje i lana. Ovi materijali, lako dostupni u to vrijeme, očito su korišteni kao improvizirani materijal za isušivanje tijela neposredno nakon smrti – naročito donjeg dijela koji je inače podložniji truljenju.
Domaća mudrost nadživjela vrijeme
Iako se metoda čini grubom u poređenju sa sofisticiranim tehnikama drevnog Egipta, djelovala je – i to izvanredno. Mumija svećenika tako predstavlja rijedak primjer kako lokalno znanje i dostupni prirodni resursi mogu dovesti do spontanog, ali vrlo učinkovitog procesa očuvanja tijela.
Ova zaboravljena mumija iz austrijske kripte podsjetnik je da historija mumifikacije ne pripada isključivo Nilskom kraljevstvu – ona je globalna, raznolika i ponekad neočekivano genijalna.