Još jednom se pokazalo kolika je briga Bosne i Hercegovine za one što su ostali živjeti u ovom trokutastom, bezosjećajnom i pregladnom aparatu.
Dok slušamo kako se pronalaze rješenja za krizu s gorivom koje je izazvao napad na Iran, dok se u cijeloj regiji oni, koje smo smatrali gorima od nas i koje ismijavamo kad god stignemo, pronalaze rješenja kako bi se oslabio udar na džepove građana, kod nas gledamo udare i protuudare na nadležnosti i političke obračune.
Ljudi nemaju povjerenja
Bosna i Hercegovina, država koja ne može nahraniti svoje nepopisane građane, koja im ne može dati nikakvu sigurnost niti biti energetski sigurna i nije država. Tvorevina je to napravljena da se pune razni proračuni i da se u njoj nadmudruju oni koji imaju svega viška osim mudrosti.
Zamjerilo se građanima što su se prepali i što su panično raznosili gorivo s crpki čim je počelo novo računanje cijena i optužilo ih se da su dijelom krivi za poskupljenja goriva zbog prevelike potražnje.
No, nitko od prozivača nije shvatio da je to dokaz da ljudi nemaju povjerenja u one koje plaćaju a koji sjede na mjestima s kojih bi trebala sijevati rješenja za sve naše probleme. Pa tako i za povećanje cijena goriva. Ljudi ne vjeruju da ih netko u ovoj prespašenoj državi može spasiti od bilo čega i nemaju nikakvog iskustva kad je u pitanju spašavanje s ruba. U bivanju na rubu, tu su svjetski stručnjaci i svjetski rekorderi.
Sve je prošlo
Iako bi dužnosnici, braneći se od ovakvih stavova, mogli nabrojati situacije kad je država reagirala i spasila svoje podanike, teško se javnost može oteti dojmu da oni koji spašavaju u institucijama ovo društvo ne čine ništa jer ne mogu i ne znaju i jer računaju na ono na što se cijelo vrijeme računa u ovom trokutu. Tako se sve svodi na to da smo preživjeli i proživjeli i gore i da je sve prošlo pa će proći i ovo.
Čujemo kako nas s obje strane naših granica, koje slušamo samo kada želimo čuti nešto loše o sebi, upozoravaju kako ovom dijelu svijeta prijeti najveća energetska kriza ikada. Čitamo kako se naši susjedi osiguravaju ograničavanjem cijena i marži i stvaranjem zaliha. Kod nas se čuju samo odjeci političkog prepucavanja u usmrđenom prostoru u kojem odzvanja eho jedne velike nebrige.
Država je ovo u kojoj se svako malo građanima, tim malim zlatnim ribicama, poručuje kako su prepohlepni i kako bahato žive. Naslušali smo se toga kako ne trebamo jesti kolače ali i da se eto bahato vozimo i da moramo malo početi štedjeti i ne sjedati sami u automobil.
Ni kap
Prodike o štedljivom životu daju nam pak oni koji su džepove napunili našim novcem i kojima je svejedno kolika je cijena goriva jer ne plaćaju ni kap iz svog džepa.
Prikupljajući poene, prebacujući odgovornost na druge razine, prebijajući snagu entiteta i nemoć države preko prijenosa nadležnosti, politika je još jednom pokazala kako je jedna velika šarena laža i da njezini glavni akteri uopće ne brinu za ono od čega njihovi glasači strepe.
Jedino kad bi se mogli zabrinuti za prazne rezervoare je ako takvi budu na izborni dan. U strahu za glasove tad će osigurati autobuse da voze na glasanje one bez goriva. A i to će platiti našim novcem.
I pretplatiti.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta