Nekada je hrđa bila najveći neprijatelj svakog automobila. Nije bilo važno koliko je motor dobar, karoserija bi mu na kraju „presudila“ i poslala ga na otpad. Svi koji su vozili automobile iz sedamdesetih, osamdesetih ili devedesetih godina znaju šta znači kad pragovi postanu šuplji, blatobrani procvjetaju, a vrata se raspadaju prilikom zatvaranja.
Danas je situacija znatno bolja, zahvaljujući decenijama razvoja u tehnologiji materijala, zaštitnih premaza i dizajna.
Od čelika do cinka
Do ranih osamdesetih, većina automobila bila je izrađena od običnog čelika koji nije imao posebnu zaštitu osim sloja boje i laka. Vlaga, so i blato činili su svoje, pa su automobili poput Fiata 127, Alfe Sud ili ranih Opela Ascone i Kadetta postali simboli hrđe.
Promjena je nastupila kada su proizvođači počeli koristiti pocinčani čelik sa zaštitnim slojem cinka otpornim na oksidaciju.
Pravi preokret dogodio se kada su Audi 80 i Porsche 944 postali prvi automobili s potpuno pocinčanom karoserijom. Audi je to iskoristio u marketingu i postigao veliki uspjeh. Modeli iz tog razdoblja i danas često pokazuju iznenađujuće malo tragova korozije. Ubrzo su i drugi proizvođači poput Volva, Mercedesa i BMW-a preuzeli tu tehnologiju, a boje su počele da se nanose elektrostatičkim uranjanjem, čime je osigurana zaštita i unutrašnjih dijelova karoserije.
Lakovi, plastika i aluminij
Tokom devedesetih uvedene su boje na bazi vode koje su otpornije na UV zrake i pucanje. Proizvođači su počeli koristiti plastične obloge na pragovima i rubovima blatobrana kako bi spriječili zadržavanje vlage i soli.
Danas mnogi automobili imaju aluminijske i plastične haube, vrata i poklopce motora, koji ne podliježu koroziji. U luksuznim i sportskim vozilima koriste se i karbonska vlakna. Ipak, to ne znači da je hrđa potpuno nestala.
Gdje hrđa još uvijek vreba
Dijelovi automobila koji su i dalje podložni koroziji su donji dijelovi šasije, nosači ovjesa, ispušni sistem i vijci. Oni su stalno izloženi vodi, soli i kamenčićima. Poseban problem predstavljaju spojevi i tačke zavarivanja, ako zaštitni sloj nije pravilno nanesen, hrđa se može pojaviti ispod plastike, nevidljiva golim okom.
Kod električnih vozila dodatni izazov predstavljaju metalni elementi oko baterija, koji moraju biti savršeno zabrtvljeni, jer kombinacija vlage i električnih spojeva može izazvati galvansku koroziju.
Ko najbolje štiti od korozije?
Skandinavski i njemački proizvođači i dalje su vodeći po otpornosti karoserija. Volvo i Audi nude među najizdržljivijima, dok Mazda i Suzuki povremeno imaju problema s hrđom u ekstremno hladnim i vlažnim klimama.
Toyota i Honda su u posljednjih deset godina značajno poboljšale zaštitu – nova Corolla, primjerice, koristi višeslojno pocinčavanje i dodatne premaze ispod boje.
Danas ne postoji automobil koji „hrđa čim izađe iz fabrike“, kao nekad sa starim Fiatima, Fordovima i Opelima. No, korozija se samo povukla u sjenu.
Moderne karoserije mogu trajati decenijama, ali loše sanirane ogrebotine, neadekvatne popravke nakon sudara ili neredovno održavanje mogu ubrzati propadanje i na najnovijem vozilu.
Hrđa, dakle, više nije neumoljivi neprijatelj kao nekada, ali je i dalje prisutna. Samo redovno pranje, nanošenje zaštitnog voska i pažljivo održavanje mogu spriječiti da se ispod sjajnog laka ponovo pojavi stari neprijatelj u smeđe-crvenoj boji.