Uklonite prenaglašavanje i pretjerane izraze. Pustite da apokaliptični rokovi puni prijetnji prođu. Dinamika rata predsjednika Donalda Trumpa protiv Irana sugeriše da će se vjerovatno završiti tiho, a ne eksplozivno.
Trump je upao u zamku mnogih predsjednika prije njega: iluziju brzo izvedene vojne operacije koja donosi trajnu političku promjenu. Ali rat i mir nikada nisu tako jednostavno podijeljeni. I dok Trump daje svojim pregovaračima više vremena da ostvare napredak, sve je izvjesnije da će ovaj sukob završiti u onoj nejasnoj sivoj zoni koja obično označava kraj konflikata: pregovorima, piše u analizi CNN-a.
Iran traži garanciju
Ratni lideri imaju tendenciju da govore u apsolutima, a Trump je bio sklon da ih koristi. Ali njegove najgrandioznije ambicije za Iran vjerovatno će ostati nedostižne. On ne može garantovati da Iran nikada neće imati nuklearno oružje može samo značajno oslabiti i odgoditi njihove šanse za to. Slično tome, ne može trajno promijeniti iranski raketni program, koji je brzo obnovljen nakon štete iz prošlogodišnjeg izraelskog 12-dnevnog rata.
Isto tako, Iran neće dobiti garanciju koju traži o trajnom okončanju svih neprijateljstava, a njegova želja za reparacijama djeluje malo vjerovatno osim eventualnog ublažavanja sankcija.
Također, Izrael neće moći “razoružati” Hezbollah, što je bio njegov cilj na početku sukoba, ali već decenijama nedostižan, jer ta grupa ostaje uporno otporna politička i vojna sila u Libanu. Premijer Izraela Benjamin Netanyahu je u srijedu izjavio da je cilj “temeljno promijeniti” situaciju u Libanu, što je vjerovatno skromniji cilj. Sukob između Izraela i Hezbollaha nikada zapravo nije prestao i mogao bi se nastaviti – možda manjim intenzitetom, uz okupirane dijelove Libana kao sredstvo pritiska – bez obzira na Trumpov rat s Iranom.
Kako Trumpov rok za postizanje dogovora prelazi s ovog vikenda na naredni, dok se nestabilna tržišta zatvaraju i pojavljuju izvještaji o novim, neobičnim američkim vojnim opcijama, Bliski istok se i dalje suočava s istim problemima koje je imao na početku rata.
Promjena odnosa
Iranski brutalni režim i dalje čvrsto drži vlast u Teheranu, u Iraku putem saveznika, te u libanskom društvu kroz Hezbollah. Malo nasilja je uspjelo ukloniti Iran kao – za neke šiite – svojevrsnog zaštitnika ili pokrovitelja. To je uloga koju Iran gubi kroz političke i ekonomske promjene, a ne kroz bombe od 2000 funti i ciljana ubistva.
U Libanu je došlo do promjene odnosa, gdje libanska vlada sada otvoreno dijeli – barem u terminologiji – izraelski cilj “razoružavanja” Hezbollaha. Ali nemaju sredstva za to, a militanti koje podržava Iran i dalje zadržavaju upravo onaj “monopol sile” koji vlada želi preuzeti. Mnogo je lakše proglasiti politiku nego je provesti.
Trumpov diplomatski pristup je haotičan i oslanja se na stvaranje realnosti koja može – ali i ne mora – odgovarati činjenicama na terenu. Međutim, trenutni vakuum u vođstvu u Teheranu mu ide u prilog. Iran ne govori jednim jasnim javnim glasom, što omogućava Trumpu da pokuša govoriti u njegovo ime.
Iranski državni mediji su, čini se, odbacili navodni američki prijedlog od 15 tačaka, za koji je Bijela kuća kasnije rekla da nije u potpunosti tačan. S obzirom na to da javno ne znamo koje su stvarne “crvene linije” ili zahtjevi Sjedinjenih Država, niti šta je Iran spreman privatno prihvatiti, Trump može izvlačiti ideje niotkuda i oblikovati diplomatsku pobjedu po vlastitoj želji.
Ako se nasilje barem djelimično smanji, energetska tržišta smire, i Hormuški moreuz dovoljno otvori, Trump može – i hoće – proglasiti pobjedu.
Uprkos izuzetno žestokom iranskom odgovoru širom regije – uključujući napade na susjede poput Omana, koji je samo nekoliko dana ranije posredovao između Teherana i Washingtona – sedmice intenzivnih zračnih napada na njegove gradove i vojsku nisu ga pretvorile u nepobjedivu silu. Iran je izgubio jednog vrhovnog vođu, drugi se još nije pojavio u javnosti, a vrh vojske je desetkovan. Kraj neprijateljstava sada mu itekako odgovara, pod uslovom da zadrži barem neki oblik odvraćanja.
Dobre vojne opcije
Sjedinjene Države također polako ostaju bez dobrih vojnih opcija. Njihova vojska je bombardovala 10.000 ciljeva, ali prvih hiljadu je vjerovatno bilo značajnije od desetog hiljaditog. Pentagon šalje relativno mali broj marinaca i drugih trupa u regiju – dovoljno za manju vojnu operaciju, ali ni približno dovoljno za ozbiljnu kopnenu invaziju, ili čak često spominjano zauzimanje ostrva Kharg ili iranskog obogaćenog uranija. Obje opcije bile bi izuzetno rizične, čak i prije nego što su najavljivane više od sedmicu dana.
Trump je u četvrtak radije govorio o ratu u prošlom vremenu, kao o “ne velikom”. Više voli da ga naziva operacijom. Dugo je tražio izlaz, dok je istovremeno održavao sliku nepobjedivosti i vojne moći. Ali njegova realnost odražava onu u Teheranu: nijedna strana ne može prva popustiti, niti sakriti štetu koju je ovaj mjesec nasilja nanio njima i njihovim saveznicima.
Obje strane trebaju da se ovo završi, a ključna uloga informacija u ratu, strogo kontrolisanih, gdje se propaganda vodi jednako žestoko kao i borba za teritoriju, pomaže im da definišu stvarnost u kojoj će postići dogovor.
Trumpa ne brinu previše ograničenja koja realnost nameće njegovim izjavama. Malo je vjerovatno da će se to promijeniti u magli njegovog prvog rata, gdje istina vjerovatno nikada nije bila dovoljno važna da bi bila prva žrtva.
Diplomatija ne mora donijeti apsolutnu pobjedu ili “bezuslovnu predaju”, već samo dovoljno smirivanje situacije da se pohlepni medijski ciklus okrene nečemu drugom.