Historija zanatstva u Sarajevu stara je koliko i historija grada, kojem je Isa-beg Ishaković udario temelje 1462. godine na obalama Miljacke.
U najstarijem poznatom katastarskom defteru Sarajeva, onom iz 1489. godine, spominju se i zanati. I to većinom oni koji su služili za potrebe vojske - kovači, sabljari, čizmari, sarači (koji su pravili sedla i predmete od kože), ćebedžije, halači (zanatlije koje se bave pucanjem vune i pamuka), te mesari, pekari, bozadžije (prodavači pića od kukuruze).
U defteru iz 1528. – 1536. spominje se 19 novih zanata, među kojima su i nalbanti (potkivači konja), nalčadžije (koji su pravili potkovice za muške cipele i čizme), bravari, dunđeri (ujedno i stolari i zidari), dogramandžije (koji su radili i ukrašavali predmete od drveta), aščije (kuhari), mutabdžije (koji su izrađivali predmete od kostrijeti), kazandžije (koji izrađuju predmete od bakra), kujundžije (koji rade predmete od zlata, zlatari), papudžije.
Već početkom 17. stoljeća spominju se i zvonari, kantardžije (koji su mjerili na kantaru), sahačije (koji su pravili i popravljali satove), jorgandžije (koji su pravili jorgane), abadžije (koji su radili predmete od abe, sukna), te češljari.
Krajem 19. stoljeća sedamdeset zanata, 400 proizvoda
Krajem 19. stoljeća spominje se oko 70 raznih zanata i 400 različitih zanatskih proizvoda. Najbrojniji su bili proizvodi sarača, kazandžija, kazaza (koji su pravili predmete od svile) i kovača.
Dućani zanatlija su oduvijek bili podijeljeni po čaršijama. Sarači su se, na primjer, nalazili na području današnje ulice Sarači, a oko Čekrekčijine džamije bile su čaršije kasapa, sagrdžija (koji su radili kože) i kovača. Terzijska (krojačka) čaršija nalazila se na prostoru Latinske ćuprije, a sabljarska u današnjoj ulici Zelene beretke. Posebne čaršije nisu imali pekari, bakali, aščije, kahfedžije, jer su se njihovi dućani nalazili po cijeloj čaršiji.
Zanatlije su bile organizirane u esnafe (cehove). Svaki esnaf imao je svoj odbor i bio potpuno nezavisan u odnosu na druge esnafe. U jednom esnafu su bile zastupljene zanatlije svih vjera.
Zanati, kao glavna privredna grana tokom nekoliko stoljeća postojanja Sarajeva, su pojavom industrijske proizvodnje došli u veoma težak položaj. Već u zenitu osmanskog perioda pojedini zanati stagniraju, što zbog toga što nije bilo učenika zainteresiranih da ih izučavaju, što zbog uvođenja novih i savremenih tehnologija u izradi pojedinih proizvoda.
Mijenja se moda i način života, pa određeni zanati postepeno nestaju, kao, na primjer, sabljari, tufekdžije (koji su popravljali puške), bičakčije (koji su radili noževe), a zbog pojave fabričkih tkanina nestaju tkači, ćebedžije, kečedžije (koji su odjevne predmete pravili od goveđe dlake), kazazi (koji su pravili odjevne predmete od svile), te čurćije (koji su radili odjeću od krzna i kože).
Zaštita starih zanata za vrijeme austrougarske vlasti
Po dolasku austrougarske vlasti, 1878. godine, u Bosnu i Hercegovinu počeli su dolaziti jeftini industrijski proizvodi za široku upotrebu, pa je prijetila sve veća opasnost da većina sarajevskih zanata zauvijek nestane.
Zemaljska vlada je da bi to spriječila poduzela nekoliko bitnih mjera u cilju očuvanja starih zanata, obnavljanja onih koji su počeli nestajati, ali i unaprjeđenja postupka obrade zanatskih predmeta i rukotvorina. Tako su osnovane Radionica za umjetne obrte, Zemaljska tkaonica ćilima i Zemaljska tkaonica beza i veziona, a 1905. je u Radionici za umjetne zanate pokrenut i Tečaj za obučavanje pomoćnika i naučnika umjetno-obrtnih privatnih radionica.
U Sarajevu je od 1893. djelovala i Zanatlijska škola, a šegrtima privatnih zanatlija je od 1900. godine na raspolaganju bila i Obrtno-obrazovna škola u kojoj su polaznici učeni raznim obrtnim strukama i zanatima.
Zahvaljujući mjerama koje je krajem 19. i početkom 20. stoljeća poduzela austrougarska uprava stari zanati su sačuvani, a zbog primjene bolje tehnike, mnogi su i unaprijeđeni.
U periodu Kraljevine SHS/Jugoslavije zanatstvo je bilo jedna od važnijih privrednih djelatnosti. Državni organi poduzimali su niz mjera da se stari zanati sačuvaju, unaprijede, ali i da se nauče novi.
Sarajevski zanati opstali su i tokom Drugog svjetskog rata. U to doba zanatlije su radile i privređivale onoliko koliko su im to ratne okolnosti dozvoljavale. Najznačajnije promjene u zanatskom privređivanju desile su se u prvoj deceniji po završetku Drugog svjetskog rata i vezane su uz uvođenje socijalističkog uređenja.
Zakon o zanatima iz 1950.
Prema jednom popisu zanatskih radnji, u Sarajevu su 1950. godine bile ukupno 742 radnje u kojima je radilo 1196 majstora i 190 učenika. Privatni sektor je tada još uvijek bio dosta jak, a nova vlast nastojala je da ojača zadružni sektor i uvede državne majstore zanatlije. One zanatlije koje bi državi dobrovoljno predale radnju dobivale su status državnog majstora zanata i pravo da vode radnju, ili da obavljaju neki drugi posao vezan uz njihov zanat.
Zanatlije su se nerado odvajale od svojih radnji, pa je od dana stupanja na snagu Zakona o zanatima (11. oktobar 1950.) do kraja 1951. godine naziv Državnog majstora zanata u cijeloj Bosni i Hercegovini dobilo samo 11 majstora, od čega u Sarajevu samo četvorica.
Stari zanati i poslovi koji su bili sastavni dio svakodnevice, a danas su ostali tek u sjećanjima starijih generacija i ponekoj crno-bijeloj fotografiji. Modernizacija, industrijalizacija i promjene životnih navika učinile su da mnoga zanimanja u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine – jednostavno nestanu.
Prije samo nekoliko decenija bilo je nezamislivo jutro bez mljekara koji je, noseći metalne kante, obilazio mahale i ostavljao svježe mlijeko pred kućnim pragovima. Danas su ih zamijenili supermarketi i tetrapak ambalaža. Slično je i sa ledarima, čovjek koji je u vrijeme prije frižidera raznosio blokove leda po gradu, neophodne za čuvanje hrane u ljetnim mjesecima.
Kad je svaki kvar imao svog majstora
Sarajevo je nekada bilo grad sahadžija, kazandžija, abadžija, sarača i opančara. Sahadžije su popravljale zidne i džepne satove, često stare i po nekoliko generacija, dok su kazandžije ručno izrađivale bakreno posuđe koje se koristilo u gotovo svakom domaćinstvu. Abadžije su šile tradicionalnu odjeću, sarači su pravili sedla i opremu za konje, a opančari obuću za selo i grad.
Nestanak ovih zanimanja nije došao naglo. Fabrike konfekcije, masovna proizvodnja i uvoz jeftine robe učinili su da se ručni rad više ne isplati. Danas u Sarajevu postoji tek nekoliko majstora koji se još bave ovim zanatima, uglavnom radeći za turiste ili iz ljubavi prema tradiciji.
Kolportera gotovo da nema
Posebno su nestala zanimanja vezana za javni prostor i svakodnevni život grada. Raznosači novina, koji su u zoru punili Baščaršiju glasnim dozivanjem naslova, gotovo su u potpunosti iščezli s pojavom interneta i digitalnih medija. Telefonske operaterke, nekada simbol modernosti, zamijenjene su automatiziranim sistemima.
Majstori za TV aparate
Uz stare zanate, iz svakodnevnog života Sarajeva gotovo su nestala i zanimanja vezana za popravke kućnih aparata i ličnih predmeta. Majstori za popravku TV aparata, nekada prisutni u gotovo svakoj gradskoj četvrti, danas su rijetkost. Razlog nije samo manjak posla, već i promjena same tehnologije – savremeni televizori često su konstruirani tako da se ne isplati popravljati ih, a rezervni dijelovi su skupi ili teško dostupni.
Slična sudbina zadesila je i druge servise kućne elektronike. Popravke koje su nekada bile standard danas su postale izuzetak, jer se kvarovi sve češće rješavaju kupovinom novog uređaja.
Sitne popravke koje mnogo znače
Gotovo neprimjetno su se povukli i majstori za popravku kaiševa, torbi i sitne kožne galanterije. U vrijeme kada se stvari nisu bacale nakon prve štete, ovi zanati imali su stalne mušterije. Danas su svedeni na nekoliko radionica, često spojeni s obućarskim poslovima, a najčešće ih koriste starije generacije ili vlasnici kvalitetnijih proizvoda.
Promijenio se i odnos prema popravci nakita. Iako zlatari u Sarajevu postoje, popravke lančića, narukvica i prstenja više nisu centralni dio njihovog posla. Industrijska proizvodnja i promjena navika učinili su da se nakit češće zamijeni nego popravi, čime je i ovaj segment zanata izgubio nekadašnju važnost. A tek bižuterija... O njoj više nema ko da brine.