Izgleda da građani opet plaćaju cijenu političkih dogovora. „Čuvaj se Danajaca i kad darove nose.“
Pod tim “darom” od strane ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staše Košarca se javnosti predstavlja uvođenje carina od 30% na uvoz čelika – upakovana kao mjera zaštite domaće proizvodnje. Pod parolom „zaštite domaće proizvodnje“, ministar Staša Košarac predložio je, naime, uvođenje carine od 30% na uvoz čelika u BiH.
Sutra sjednica Vijeća ministara
Sutra je sjednica Vijeća ministara BiH na kojoj se nalazi ova tačka dnevnog reda.
Saglasnost su u tišini dale Vlada FBiH i Vlada RS, na prijedlog Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, uz inicijativu Nove Željezare Zenica i njenog vlasnika Gordana Pavlovića (Pavgord).
Pavlović je nedavno preuzeo zeničku Željezaru, umjesto da konkurentnost gradi kvalitetom i tržištem, traži zaštitu kroz administrativnu barijeru – uvođenjem carina i blokadom uvoza uz podršku ministra Košarca, o čemu je Raport već pisao. Dok su domaći proizvođači mlijeka, mesa i poljoprivrednih proizvoda godinama slušali da se „ne mogu kršiti sporazumi o slobodnoj trgovini“, sada se ti isti sporazumi očigledno tumače fleksibilno – kada to nekome odgovara.
Ako je cilj zaštita domaće proizvodnje, zašto nema carine na koks koji se uvozi dok se domaća koksara gasi, a stotine radnika ostaje bez posla? Dok se na čelik reaguje hitnim carinama po Pavlovićevom nalogu, koks ulazi u BiH bez ograničenja i bez javne rasprave o zaštiti domaće proizvodnje.
Prema provjerenim informacijama, u Luku Ploče su u decembru 2025. godine uplovila dva broda koksa, ukupne količine oko 100.000 tona, a u januaru 2026. godine je već pristigao novi brod sa dodatnih približno 50.000 tona. Kao uvoznik se navodi kompanija Pavgord. Sve to dešava se u trenutku kada je domaća Koksara Lukavac pred gašenjem i otpuštanjem više od 600 radnika.
Domaća proizvodnja ove strateške sirovine praktično nestaje.
Šta zapravo znači carina na čelik od 30%? Uvođenje carina na uvoz čelika koje je predložila Nova Željezara Zenica, a saglasnost dale institucije BiH bi značilo da je tržište BiH prepušteno samo jedom domaćem proizvođaču Novoj Željezari Zenica. Takva mjera rezultirala bi povećanjem cijene čelika za cca. 200 KM po toni.
Posljedice su jasne: poskupljenje cijena stanova za 15%, rast troškova infrastrukturnih projekata za 15–20%, probijanje budžeta za javne radove, obustavljanje investicija, gašenje proizvodnih pogona i otpuštanje radnika. Račun neće platiti političari – nego građani, investitori i privreda.
Sporazumi o slobodnoj trgovini – važe ili ne?
Za ministra Stašu Košarca očito nisu važne posljedice koje će proizvesti kršenje sporazuma o slobodnoj trgovini između BiH i EU, CEFTE i Republike Turske. Kontramjere koje je realno očekivati će se ogledati u vidu zabrane uvoza brašna i mesa iz BiH u Tursku do recipročnih mjera Evropske Unije i Srbije o zabrani izvoza proizvoda od čelika. Ovakve mjere direktno će pogoditi privredu i građane Bosne i Hercegovine, koji se već bore sa rastom cijena i ekonomskom neizvjesnošću.
Zašto se žuri minstru Košarcu?
Odluka je prvo trebala važiti od 1. februara. Kako su procedure kasnile, priprema se model da stupi na snagu danom donošenja – bez čekanja objave u Službenom glasniku BiH. Posebno zabrinjava činjenica da se ovakve mjere najavljuju bez jasnog prelaznog perioda, dok brojne domaće kompanije već imaju potpisane godišnje ugovore o saradnji sa inostranim partnerima, višemilionske, unaprijed plaćene narudžbe. Kao posljedicu stupanja na snagu ovakve odluke možemo očekivati tužbe privrednih subjekata protiv Bosne i Hercegovine za naknadu štete.
Prvi ozbiljan monopol u BiH?
Zaštita od prekomjernog uvoza nije isto što i zatvaranje tržišta. Evropska unija i Srbija koristi sistem kvota - model u kojem se dozvoljava ograničena količina uvoza bez carina, a tek iznad tog praga uvodene su zaštitne mjere - dok bi se eventualnim usvajanjem ovakve predložene odluke izabrala najgrublja mjera: potpuna cjenovna blokada konkurencije.
BiH ne dobija jaču industriju
Ako ova odluka stupi na snagu, BiH ne dobija jaču industriju, nego jednog dominantnog igrača sa administrativno osiguranom pozicijom a povijest pokazuje da monopol nikad ne ide u korist tržišta – nego vlasnika monopola i stvaranja modela oligarhijskog poslovanja. Vrijeme će pokazati da li je riječ o zaštiti domaće proizvodnje ili o politički omogućenom tržišnom privilegiju sa vrlo skupim računom za sve ostale.