U vanrednom članku objavljenom 7. aprila, New York Times je opisao kako je Donald Trump odlučio zaratiti s Iranom. Vrlo je neobično da se Situacijska soba Bijele kuće koristi za lične sastanke sa stranim liderima. Ali ovaj put, Situacijska soba nije korištena samo za sastanak sa stranim liderom. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu preuzeo je prostor za prezentaciju, uz podršku na ekranu vođe Mossada, kao i izraelskih vojnih zvaničnika, piše u svojoj analizi za Guardian Jason Stanley, Bissell-Heydov nosilac katedre za američke studije na Munk školi za globalne poslove i javnu politiku Univerziteta u Torontu
Kako New York Times opisuje scenu, „vizuelno raspoređeni iza Netanyahua, stvorili su sliku ratnog vođe okruženog svojim timom.“ Članak jasno daje do znanja da je Netanyahuovo „snažno zalaganje“ za brzi rat bilo ključno za odluku američkog predsjednika da se udruži s Izraelom u napadu na Iran.
Status demokratije i slobode štampe
Ovaj članak je neuobičajen u novijim mainstream medijima o ratu, koji obično izbjegavaju spominjanje uloge Izraela u Trumpovoj odluci. Evo jednog primjera, od novinarke koju cijenim. Kada je riječ o Rusiji, Rachel Maddow je bila otvorena i herojska po pitanju stranog utjecaja na američku politiku. Ali u epizodi MS Now od 28. februara , "Pratite novac", posvećenoj istraživanju Trumpovih razloga za rat s Iranom, Maddow pokazuje umanjenu vrlinu po ovom pitanju.
U njemu, ona traži od slušalaca da razmotre pitanje: „Ko želi da Iran bude izbrisan s mape i iz vlastitih razloga, ko su iranski rivali i neprijatelji?“ Maddowina naknadna diskusija sugerira da su prvenstveno odgovorne arapske države Perzijskog zaljeva, koje su, kako ona kaže, „izgleda da su iznajmile usluge vojske Sjedinjenih Država“. Maddowina februarska diskusija o uzrocima Trumpove odluke da krene u rat, gledajući unatrag, s informacijama koje je pružio članak New York Timesa, trebala bi podići alarm za one koji su zabrinuti za status demokratije i slobodne štampe.
Općenito, članak je u oštroj suprotnosti s autocenzurom u zapadnim medijima o onome što je odavno očigledno: da postoji nedvosmisleno "bliska veza" između Netanyahua i Trumpa koja je bila "trajna karakteristika" dviju Trumpovih administracija.
Zapadni mediji su, na divljenje, jasno izjavili da Putin ima bliži odnos s Trumpom nego s bilo kojim prethodnim američkim predsjednikom (i na divljenje su kritični prema tom odnosu). Ali nije bilo sličnog nivoa transparentnosti u medijima o utjecaju Izraela na politiku SAD, iako je strani utjecaj Izraela na politiku SAD sada i tokom vremena mnogo transparentniji od ruskog (uostalom, Rusija je saveznik Irana).
Propaganda, laži i izostavljanje ključnih informacija
Ključno je da propaganda ne poprima samo oblik laži. Izostavljanje spominjanja ključnih činjenica u medijima također je paradigmatsko za državnu propagandu. Na primjer, ako mediji izvještavaju da je opozicioni političar uhapšen, bez spominjanja da je hapšenje namješteno od strane vlade, to je propaganda, iako mediji u ovom slučaju nisu lagali, oni su jednostavno izostavili ključne informacije.
Ili pretpostavimo da dvije grupe prijete zemlji, komunisti i fašisti, ali vladini mediji spominju samo komuniste kao prijetnju. I ovo je medijska propaganda, prikriva prijetnju fašista. U oba slučaja, izostavljanje funkcionira kao propaganda. Zemlja čiji mediji sistematski izostavljaju činjenice na ovaj način nema slobodnu štampu, čak i ako je (kao u ovom slučaju) ovo sistematsko izostavljanje činjenica posljedica straha od društvene stigme, a ne vladine cenzure.
Propaganda se redovno odvija putem izostavljanja činjenica. U stvari, prikazivanje djelimično istinite slike stvarnosti je posebno podmukao oblik propagande. Bez obzira da li je to namjerno ili ne, šutnja o jednoj temi od strane medijskih aktera koji hrabri govore istinu o drugim temama pruža pokriće za aktere čije nedjela izostavljaju iz svojih analiza. Ova šutnja je saučesništvo.
Rusija i arapske države Perzijskog zaljeva su na različite načine vršile strani utjecaj na politiku SAD. Ali izraelski strani utjecaj na politiku SAD, sada i tokom vremena, daleko nadmašuje utjecaj ovih drugih zemalja. Naglašavanje uloge prvog, a zanemarivanje uloge drugog, predstavlja oblik propagande. Izostavljanje ključnih činjenica se, sa moralne perspektive, ne razlikuje od laganja.
Širom političkog spektra, i tokom mnogih godina, čak i kada je, kao u posljednjoj deceniji, tema stranog utjecaja na SAD bila centralna, američki mediji su sistematski izostavljali Izrael kao problematičan izvor stranog utjecaja (izostavljanje je bilo toliko očigledno da je bilo izvor kasnonoćne komedije prije više od decenije). Sa moralne perspektive, ništa ne opravdava ovu propagandu u ime Izraela.
Oni koji izostavljaju spominjanje štetnog utjecaja Izraela na politiku SAD nisu namjerno loši akteri. Umjesto toga, sumnjam da je glavni razlog zašto izbjegavaju kritikovati Izrael na ovaj način taj što vjeruju da je kritikovanje Izraela antisemitsko, ili barem podstiče antisemitizam (ili, vjerovatnije, brinu se da će biti optuženi za antisemitizam zbog kritikovanja Izraela). Ali ovo nije dobro opravdanje. Upravo ovo razmišljanje je antisemitsko.
Zašto je ovo rezonovanje antisemitsko? Pa, čak i najproblematičnije restriktivne definicije antisemitizma, poput definicije IHRA-e, navode (u nekom obliku) da je antisemitsko poistovjećivati Državu Izrael s jevrejskim narodom. Opravdavanje nespominjanja Izraela kao problematičnog izvora stranog utjecaja na osnovu toga što je to antisemitsko samo po sebi je antisemitsko, jer poistovjećuje Državu Izrael s jevrejskim narodom. Ne bismo trebali tolerisati takvo antisemitsko rezonovanje u medijima. Mediji ne bi trebali doprinositi antisemitizmu ponašajući se kao da je kritika Izraela napad na jevrejski narod širom svijeta.
Antisemitizam i genocid u Gazi
Antisemitizam je tretirati kritiku stranog utjecaja Izraela kao antisemitizam. Ali to nije samo antisemitizam, to također značajno doprinosi antisemitizmu. Antisemitska tropa koja je centralna za nacizam je da Jevreji kontroliraju medije. Ponašajući se kao da su brige Izraela iste kao i brige jevrejskog naroda, i ograničavajući kritiku Izraela na toj osnovi, mediji jačaju društveno uvjerenje u ovu štetnu antisemitsku tropu.
Konačno, Država Izrael sada čini genocid nad palestinskim narodom (i prisilno raseljavanje i etničko čišćenje u Libanu). Prikrivanje postupaka sadašnje vlade Izraela na osnovu toga da je njihovo osuđivanje antisemitsko znači povezivanje jevrejskog naroda s ovim zločinima. A ovo je klasični antisemitizam, koji seže mnogo stoljeća unazad (oblik "krvne klevete"). Nikada ne bismo trebali prihvatiti ovo razmišljanje ni s drugim grupama. Postoje islamski režimi koji čine strašne zločine. Očigledno je islamofobično povezivati sve muslimane s ovim zločinima, ma koliko indirektno.
Ne postoji moralni razlog za skrivanje izraelskog stranog miješanja u politiku SAD.
Mediji koji otvoreno lažu nisu slobodni. Ali mediji koji govore samo djelimične istine mogu biti još neslobodniji, jer te poluistine služe kao maska za njihovu neslobodu.