Gotovo svako se barem jednom susreo s aplikacijom koja, odmah nakon instalacije ili prvog pokretanja, traži pristup kameri, mikrofonu, kontaktima, lokaciji ili memoriji, često sve odjednom. Takav zahtjev može izazvati nelagodu, ali malo ko zapravo zna šta se u pozadini događa i zašto aplikacije to rade.
Dozvole su način na koji operativni sistemi, poput Androida i iOS-a, kontrolišu šta aplikacija smije raditi na uređaju. Bez dozvole, aplikacija ne može pristupiti osjetljivim dijelovima sistema. Ideja je da aplikacija dobije samo onoliko pristupa koliko joj je potrebno za funkcionalnost koju nudi, no u praksi to često nije slučaj.
Postoji nekoliko razloga zašto nas aplikacije "bombarduju" zahtjevima.
Ponekad je programerima lakše od starta tražiti širok pristup nego postepeno tražiti dozvole za svaku funkciju posebno.
Informacije o vašoj lokaciji, kontaktima i navikama korištenja izuzetno su vrijedne za oglašavanje i analitiku.
Neke aplikacije jednostavno odbijaju raditi ako im ne odobrite sve dozvole, čak i kada bi tehnički mogle funkcionisati s manjim pristupom.
U nekim situacijama dozvole su logične: navigacija treba lokaciju, a aplikacija za video pozive mikrofon i kameru. Problem nastaje kada jednostavna igra traži pristup mikrofonu ili aplikacija za baterijsku lampu traži vaše kontakte. U tim slučajevima, dozvole služe isključivo za praćenje ponašanja ili dijeljenje podataka s trećim stranama.
Moderne verzije operativnih sistema omogućavaju bolju kontrolu: dozvole možete dati samo dok se aplikacija koristi ili ih naknadno povući. Ipak, odgovornost ostaje na korisniku. Aplikacija koja traži sve dozvole ne mora nužno biti zlonamjerna, ali jasno signalizira da prikuplja više podataka nego što je potrebno.
Često je to stvarna cijena "besplatnih" aplikacija, ako ih ne plaćate novcem, plaćate ih svojim podacima. U digitalnom svijetu, dozvole su valuta povjerenja i ne bi ih trebalo dijeliti olako.