Posustali dvojac pravi predstavu za javnost. Dragan Čović i Milorad Dodik, sastankom stranačkih delegacija i razgovorima u Mostaru, pokušavaju ostaviti dojam da su još bitni, da oni vode i kontroliraju procese i da se bez njih ne može riješiti nijedno goruće pitanje u BiH.
Međutim, jedno je sam dojam, a sasvim drugo je stvarno stanje i slika pred oktobarske izbore.
Brige i snovi
Čoviću i HDZ-u po prvi put nakon četvrt stoljeća za vratom puše potentna petorka hrvatskih stranaka predvođena HDZ 1990, a u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Zdenko Lučić, kandidat petorke, polako preuzima poziciju blagog favorita u odnosu na bezličnu i pomalo zbunjenu Darijanu Filipović, koju je u ring ubacio lično predsjednik HDZ-a.
Ono što posebno brine Čovića su interna istraživanja javnog mnijenja koja već pokazuju da je Lučić u pristojnoj prednosti u odnosu na Filipović, i, što je posebno uznemirujuće za višedecenijskog hrvatskog stožernika, da petorka osvaja značajan broj mandata u kantonima, na federalnom i državnom nivou. A to posljedično znači da bi se vlast na svim nivoima mogla praviti i bez HDZ-a.
Na drugoj strani, Milorad Dodik se nadao da će opozicija na izbore izaći razjedinjena i da će se SNSD prošetati kroz izbornu utrku. Dogovor SDS-a i Stanivukovića o podršci zajedničkim kandidatima za predsjednika RS i srpskog člana državnog Predsjedništva, ne samo da ruši Dodikove mokre snove, nego unosi dodatni nemir u redove vladajućeg SNSD-a.
Računica je jasna: Ako je neiskusni i do tada anonimni Branko Blanuša zamalo pobijedio Sinišu Karana na vanrednim izborima za čelnog čovjeka RS - i pored masovne kupovine glasača i prljave propagande i pritiska SNSD-a - realno je da Blanuša kao lider SDS-a u oktobru, sa Stanivukovićem kao dogovorenim kandidatom za budućeg premijera RS, pomete Savu Minića, Blanušinog protukandidata, aktuelnog predsjednika Vlade RS, Dodikovog intimusa i čovjeka od neupitnog povjerenja.
Složna braća udruženog rada za očuvanje stečenih pozicija i ogromnog bogatstva (postizborni fiksevi dezorijentiranog predsjednika SDA Bakira Izetbegovića), naravno, znaju da je njihov zahtjev za poništenje svih odluka visokih predstavnika u BiH potpuno nerealan, ali svojim insistiranjem baš u ovom trenutku, oni prave pritisak na nasljednika Kristijana Šmita, kojem u startu žele vezati ruke i obeshrabriti ga u eventualnom novom korištenju bonskih ovlasti.
Pogledajmo natren, koje to odluke OHR-a najprije žele poništiti zajedno Čović i Dodik? Onu Inckovu o krivičnoj odgovornosti za negiranje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, onu Ešdaunovu o zabrani raspolaganja i prometovanja državnom imovinom bez donošenja validnog zakona u Parlamentu BiH, ili onu Šmitovu po kojoj je Dodik dobio šestogodišnju zabranu obavljanja dužnosti i po kojoj je smijenjen sa pozicije predsjednika RS.
Poruka iz Zagreba
U svemu, dakako, ostaje nejasno kako Dragan Čović misli relaksirati bošnjačko - hrvatske odnose još čvršćim zagrljajem sa secesionistom, islamofobom i krvnikom države BiH, Miloradom Dodikom, koji u bošnjačkoj javnosti, u spektru od krajnje desnice do krajnje ljevice, predstavlja osobu apsolutno nepoželjnu i nedostojnu bilo kakvog koaliranja i dogovora.
Također, nije iznenađenje da se davljenik Dodik hvata i za slamku, ali ostaje enigma koja to nevolja tjera Čovića da sječe granu na kojoj sjedi.
Tim više što iz Zagreba, preciznije iz najbližeg okruženja premijera Andreja Plenkovića, posljednjih dana stiže upozorenje da su Bošnjaci strateški partneri hrvatske države u očuvanju ravnoteže snaga u regionu, i da ih se ni po koju cijenu ne treba iritirati i gurati prema Beogradu i tamošnjim vlastodršcima koji još maštaju o promjeni granica na Balkanu i stvaranju velike Srbije.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne održavaju nužno uređivačku politiku Raporta.