Saobraćaj zna da bude prava “noćna mora” za vozače, jer se nepregledne kolone stvaraju čim padne kiša ili počne špica.
I baš u takvim danima, dok se provlače kroz gužvu, mnogi imaju isti utisak, koju god traku da izaberu, ispostavi se da je ona najsporija.
Niste jedini koji imaju "vječiti peh"
Dok djeluje da drugi nekako “klize” kroz saobraćaj, vaša kolona kao da stoji u mjestu, i naravno, čim promijenite traku, ona iz koje ste izašli magično ubrza. Zvuči poznato?
Niste jedini koji misle da imaju “vječiti peh” u saobraćaju. Upravo taj osjećaj da nas najsporija traka nekako uvijek pronađe nije samo posljedica loše sreće, naučnici kažu da postoji psihološko objašnjenje.
Iako izgleda kao puki maler, najvjerovatnije se radi o kombinaciji dobro poznatih psiholoških mehanizama. Naš mozak automatski obraća veću pažnju na situacije koje su emotivno obojene, poput nerviranja, frustracije ili osjećaja da “gubimo vrijeme”.
Fenomeni iz kognitivne psihologije
Zato mnogo jasnije registrujemo svaki put kada nas druga traka prestiže, dok trenutke u kojima mi napredujemo brže jedva i primjećujemo.
Ovaj efekat potkrepljen je fenomenima iz kognitivne psihologije:
- selektivna pažnja (u koloni stalno procjenjujemo druge trake, a manje obraćamo pažnju na sopstveni napredak);
- heuristika dostupnosti (lakše pamtimo situacije koje nas uznemire, pa nam djeluju učestalije nego što zapravo jesu);
- pristrasnost u procjeni protoka vremena (vrijeme provedeno u zastoju osjeća se duže nego vrijeme u kretanju);
- asimetrija opažanja (mozak brže registruje kada nas drugi preteknu, a mnogo rjeđe kada mi preteknemo njih).
Zbog svega navedenog stičemo utisak da nam se najsporija traka “uvijek namjesti”, iako se zapravo radi o psihološkoj iluziji, a ne o stvarnoj statistici, navodi se kao moguće objašnjenje.