Neki filmovi ostare. Neki postanu klasici. A postoje i oni koji, uprkos tome što su nastali prije više od tri decenije, i dalje djeluju kao da su napravljeni da uznemire upravo današnju publiku.
„Se7en“ Davida Finchera spada u ovu treću kategoriju.
Gledati ga ponovo danas možda je čak neugodnije nego prvi put. Ne zato što su ubistva šokantnija nego 1995. godine, već zato što film gotovo ništa ne objašnjava do kraja. Grad nema ime. Vrijeme kao da ne postoji. Sunce jedva prodire kroz kišu i prljavštinu. Policija djeluje umorno, institucije bespomoćno, a ubica ne izgleda kao čovjek koji pokušava pobjeći od sistema – on želi da sistem natjera da odigra završni dio njegove priče.
I upravo tu počinje genijalnost „Se7ena“.
Grad koji ne postoji, a djeluje stvarnije od stvarnih gradova
Jedna od zanimljivijih činjenica jeste da se radnja nikada izričito ne smješta u konkretan grad. Mnogi gledatelji pretpostavljaju da gledaju New York, ali film je uglavnom sniman u Los Angelesu.
Fincher je namjerno napravio grad koji je istovremeno poznat i potpuno neodređen. Kiša gotovo ne prestaje, ulice su prljave, zgrade zatvorene i klaustrofobične, a nebo stalno izgleda kao da je pred oluju.
Tako grad postaje dio priče, gotovo treći glavni lik.
Nije važno gdje se tačno nalazi. Važno je da izgleda kao mjesto iz kojeg se ne može pobjeći.
Fincher nije želio „ljepši“ završetak
Ovo je možda najvažniji detalj u nastanku filma.
Scenario Andrewa Kevina Walkera bio je izuzetno mračan, a završetak s kutijom i Millsovim konačnim izborom nije bio nešto što je studio od početka oduševljeno prihvatio. Postojali su pritisci da se priča ublaži i dobije konvencionalniji završetak.
Fincher je, međutim, upravo u tom originalnom završetku vidio smisao cijelog filma.
Brad Pitt je također insistirao da završetak ostane takav kakav je napisan. Drugim riječima, film koji danas pamtimo kao jedan od najšokantnijih trilera mogao je završiti sasvim drugačije.
I to je važno za razumijevanje Johna Doea.
Da Mills na kraju jednostavno uhvati ubicu i preživi, Doe bi bio samo još jedan serijski ubica kojeg su detektivi pobijedili.
Ali Doe ne želi pobijediti policiju u klasičnom smislu.
On želi da policija postane dio njegovog posljednjeg ubistva.
Zato je završnica toliko efektna. Doe je fizički zarobljen, ali je psihološki još uvijek nekoliko koraka ispred njih.
„What’s in the box?“ nije samo filmska replika
Završna scena je toliko poznata da je gotovo postala dio pop kulture.
Ali zanimljivo je da kamera nikada ne pokazuje sadržaj kutije.
Gledatelj ga saznaje iz reakcije likova, prije svega Millsa i Somerseta. Fincher je tako napravio nešto vrlo jednostavno: natjerao je publiku da sama zamisli ono što kamera odbija pokazati.
Upravo zato scena i dalje funkcioniše.
Ne gledamo horor.
Mi ga zamišljamo.
A ono što gledatelj zamisli često je mnogo gore od onoga što bi mu filmski efekti mogli pokazati.
Fincher je kasnije odbacio dugogodišnje glasine da je u kutiji korištena neka druga, lažna glava.
Kevin Spacey je najveći horor filma, iako ga gotovo nema
Još jedan genijalan izbor jeste koliko malo John Doe zapravo treba biti prisutan.
Film ne provodi dva sata gledajući njegovu perspektivu. Ne pokušava ga učiniti simpatičnim, duhovitim ili fascinantnim na način na koji to mnogi moderni filmovi rade sa serijskim ubicama.
On je uglavnom odsutan.
A upravo zbog toga njegova prisutnost postaje veća.
Kada se konačno pojavi i mirno uđe u policijsku stanicu, bez spektakularnog bijega i bez velike akcijske scene, film kao da promijeni brzinu.
Ubica više nije nepoznati monstrum izvan kadra.
On stoji ispred njih.
I tada postaje jasno da cijeli film nije bio samo istraga njegovih zločina. Bio je to plan.
Sedam grijeha, ali zapravo jedan eksperiment
John Doe svoje žrtve bira prema sedam smrtnih grijeha: proždrljivosti, pohlepi, lijenosti, požudi, oholosti, zavisti i gnjevu.
Ali postoji zanimljivija interpretacija.
Doe ne želi samo kazniti druge.
On želi dokazati vlastitu tezu o ljudima.
Problem je što je njegov navodni moralni sud zapravo potpuno bolestan. On sebe postavlja iznad društva, a istovremeno koristi iste ljudske slabosti koje prezire.
I tu film postaje više od policijskog trilera.
To je priča o čovjeku koji vjeruje da je pronašao smisao u ljudskoj pokvarenosti – i o dvojici policajaca koji pokušavaju preživjeti susret s njegovom logikom.
A onda dolazi naslovna špica
Danas djeluje gotovo normalno, ali 1995. godine uvodna špica filma bila je izuzetno radikalna.
Kyle Cooper napravio je sekvencu koja ne prikazuje klasična imena glumaca preko lijepih kadrova. Umjesto toga, gledamo fragmente rada Johna Doea: fotografije, rukopise, rezanje, lijepljenje, bilješke i materijale koji otkrivaju njegovu opsesivnu pripremu.
Špica izgleda kao da gledamo njegov privatni arhiv.
Ta estetika kasnije je snažno utjecala na brojne trilere, krimiće, true-crime dokumentarce i televizijske serije.
I zanimljivo je da nam Fincher već tada govori šta će film biti.
Ne kroz dijalog.
Kroz rukopis.
Film koji je zaradio deset puta više od svog budžeta
„Se7en“ nije bio mali kultni film koji je tek godinama kasnije otkriven.
Bio je ogroman komercijalni uspjeh.
Budžet je iznosio oko 30–34 miliona dolara, zavisno od izvora i načina računanja, dok je film širom svijeta zaradio približno 330 miliona dolara.
Fincher je tako nakon problematičnog iskustva s filmom „Alien 3“ dobio film koji mu je praktično promijenio karijeru.
Nakon „Se7ena“ uslijedili su „The Game“, „Fight Club“, „Panic Room“, „Zodiac“, „The Social Network“, „The Girl with the Dragon Tattoo“ i „Gone Girl“.
Ali mnogi elementi njegovog kasnijeg rada već su ovdje.
Opsesija.
Kontrola.
Mračna atmosfera.
Nepouzdanost ljudske prirode.
I svijet koji je vizuelno fascinantan upravo zato što je neugodan.
I možda je upravo zato „Se7en“ ostario tako dobro
Nema moderne tehnologije koja bi ga vezala za 1995. godinu. Nema telefona koji danas djeluju smiješno, nema kompjuterskih efekata koji su zastarjeli, nema potrebe da objašnjava tadašnju tehnologiju.
Postoji samo čovjek.
Njegova pohlepa, zavist, oholost, bijes, požuda i očaj.
Zato se „Se7en“ i dalje gleda bez osjećaja da gledamo star film.
I zato je njegova završna poruka i dalje jednako mračna:
John Doe nije pobijedio zato što je bio pametniji od policije. Pobijedio je zato što je uspio pronaći tačno onu slabost koju je tražio u čovjeku koji ga je lovio.
A nakon toga ostaje samo tišina.
I pitanje koje je već tri decenije vjerovatno jedna od najpoznatijih završnih replika u historiji trilera:
„What's in the box?“