Isprva je to bilo neizbježno. Zatim se počelo zadržavati u zraku, primjetno kad bi izostalo, a umorno kad bi bilo prisutno. No, usporedbe između Laminea Yamala i Lionela Messija napokon počinju blijediti u pozadini. Čim je postalo očito da tinejdžer s brojem 19 – bivšim Messijevim brojem u Barceloni, a vjerovatno i nasljednikom njegovog posljednjeg broja – igra na izuzetnom nivou talenta, poređenja su bila neizbježna. Ali pridjev „Messijevski“ opet je u povlačenju. Barem većinom.
„Ne uspoređujem se ni s kim, a još manje s Messijem, koji je najbolji u historiji. Takve stvari prepuštam medijima“, komentirao je Lamine Yamal nakon što su ga pitali kako se osjeća što ga je Argentinac nazvao jednim od najboljih na svijetu. Pa evo… Traženje sličnosti između ovog čudesnog talenta i Messija jedan je od lakših puteva ka površnoj usporedbi. Obojica su ljevaci, prošli su kroz La Masiju, i obojica ne mare previše za hijerarhiju. U svijetu gdje klikovi pokreću mašinu novca, teško je pobjeći od etikete „novi Messi“.
Ipak, ako je Lamine Yamal sličan nekom od legendarnih Barceloninih desetki, onda je to prije Messijev prethodnik. Urezan u pamćenje svakog fudbalskog fana s početka 2000-ih ostao je Eric Cantona, ne toliko zbog igre, koliko zbog načina na koji je o njoj govorio u Nikeovim reklamama. „Kada si dijete, sve je lako. Nisi uplašen, usuđuješ se, pokušavaš“, govori Cantona hrapavim, filozofskim tonom, oličenje karizme, dok na ekranu titra dijete s razmaknutim zubima. „Radiš to jednostavno zato što voliš.“ A zatim Ronaldinho počinje plesati.
Kad je Ronaldinho stigao u sunčanu Barcelonu 2003., klub je bio posrnuli div, slomljen godinama dekadencije i postepenog pada nakon Cruyffove ere – zvuči poznato? Kvalitete je bilo, ali nedostajalo je vodstva, identiteta i trofeja, i to u eri kad su Deportivo La Coruña i Valencia konkurisali Real Madridu za naslov. Ronaldinho je stigao kao druga nagrada, nakon što su propali pregovori s Davidom Beckhamom – prva slomljena obećanja tada mlađeg i ambicioznijeg Joana Laporte.
Ronaldinho je Barceloni dao svoj osmijeh. Možda i najzarazniji u historiji fudbala. Na debiju, te tople augustovske večeri, prošao je kroz nekoliko igrača Seville i zakucao loptu u rašlje s 35 metara – i to u 00:15 iza ponoći. Gol iz snova. Gol koji je zrak napunio elektricitetom.
Kao i Brazilac prije njega, Lamine Yamal je Barceloni vratio maštu. Iza tih nemogućih dijagonalnih pasova, genijalnih poteza i adrenalina koji izaziva kod gledatelja dok protivnički bekovi očajnički traže oslonac pod nogama – ovaj 17-godišnjak otvorio je kutiju mogućnosti. Dok je Messi pred kamerama djelovao povučeno, a s loptom odlučno, Lamine Yamal zrači osobnošću.
Ako je Messi dominirao utakmicama koristeći sve što mu je bilo na raspolaganju – prvo driblanje, zatim završnicu, pa dodavanja – Yamal, poput Ronaldinha, nameće se onim što može. Kad je on na terenu, Barcelona zna da će doći njihov trenutak, da se preokret krije iza idućeg poteza.
Ima tu i mehaničkih elemenata. Kad Ferran Torres krene u trk, zna da će ga Yamal pronaći u koraku. Kad Raphinha napadne beka, to je zato što zna da Yamal može zavrnuti loptu i kad ugao za dodavanje ne postoji. Kad Barcelona počne da se guši u presingu, zna da Yamal može zadržati loptu i vratiti je saigraču u prostoru.
Kao što je Ronaldinho, iako varljivo snažan, mogao probiti zadnju liniju ili je prebaciti loptom. Eto’o je znao da ima prostor i sigurnu liniju proigravanja. Najslavnije Ronaldinhove slike su golovi – samba gležnjem protiv Chelseaja, kidanje Bernabeua. Ali tu su i dodavanja bez gledanja, „sombrero“, lopta prebačena preko nekoliko igrača, „croqueta“ – poznata i kao „flip-flap“.
Otvorite svoj mentalni album i vidjet ćete da su Yamalovi trenuci jednako važni zbog načina na koji nešto radi, kao i zbog same izvedbe. Osmijeh s aparatićem na Bernabeuu. Asistencija Raphinhi vanjskim dijelom kopačke s 50 metara protiv Villarreala. Solo prodor kroz šest igrača Alavesa. Protiv Reala u finalu Kupa kralja nije odigrao savršeno, ali kad je Barcelona trebala potvrdu svoje dominacije – prošao je Fran Garcíju dvaput i asistirao Pedriju. Šest minuta prije kraja, kad su gubili, povukao je Courtoisa van linije dodavanjem iz vlastite polovine koje je prošlo iza Rüdigera, ali pravo u putanju Torresa.
Statistički, Yamal je najmanje produktivan član napadačkog trojca Barcelone – njegovih 39 gol-doprinosa je četiri manje od Lewandowskog i 17 manje od Raphinhe. Ali malo ko sumnja ko je najvažniji – „svi znaju da je Lamine genije“, kaže Hansi Flick. Njegovo prisustvo na terenu vraća okus Barceloninoj igri, a klub ponovno djeluje kao da je gladan svega.
Sa samo 17 godina, bilo to važno ili ne, Lamine Yamal je tečna samouvjerenost cijele institucije, put ka pobjedama i vrata mogućnosti. Ne boji se da pokuša, da se usudi. „Strah sam davno ostavio u parku u Mataróu.“ Barcelona se samo nada da nikad neće odrasti.