Pandemija COVID-19 imala je, između ostalih, značajne psihološke i socijalne učinke na stanovništvo.
Brojna istraživanja naglasila su utjecaj na psihološku dobrobit najizloženijih skupina, uključujući djecu, studente i zdravstvene radnike, za koje je vjerovatnije da će razviti posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), anksioznost, depresiju i stres. Zašto?
Zaboravljanje rutine
Zanimljiv je članak objavljen u The Atlanticu koji se bavi fenomenom “zaboravnosti” tokom pandemije COVID-19.
Autorica navodi kako joj je jedan prijatelj nedavno priznao da jutarnju rutinu koju je održavao deceniju - probudite se prije 7, istuširajte se, obucite se, uđite u podzemnu željeznicu - sada osjeća nezamislivom. Drugi njen prijatelj je zaboravio kako se veže kravata. Kolegica s posla nije sigurna da se njen mališan sjeća kako je nekada bilo ići u kupovinu.
Jen George, učiteljica u gradu Cape Elizabeth kazala je da sve češće gubi tok misli usred rečenice. U međuvremenu, njeno dijete koje je učenik trećeg razreda, i koji je jedno vrijeme pohađalo školu uživo, svoje knjige, papire i ručak danas zaboravlja kod kuće. Inny Ekeolu, 19-godišnja studentica iz Irske, kaže da je zaboravila kako raditi stvari koje je redovno radila, naprimjer provući kartu u autobusu. Nedavno je naišla na fotografiju bliske prijateljice koju nije vidjela od „zaključavanja” i nije ju mogla prepoznati.
“Ljudi zaboravljaju mnogo toga što nam se događa, a mi to radimo prilično brzo - nakon prvih 24 sata. Naš mozak vrlo dobro uči različite stvari i zaboravlja na stvari koje nisu prioritet", rekla je Tina Franklin, neuroznanstvenica iz Georgia Techa. Kako nas je pandemija naučila novim navikama, a stare učinila zastarjelima, naš mozak je u stvari spremio akcije poput vožnje autobusom i odlaska u restorane u duboko skladište, a socijalno distanciranje i kašljanje postavilo je fokus. Kad se naše navike vrate, vjerojatno će se i naše prisjećanje promijeniti.
Istraživačica pamćenja, Catherine Loveday, koja je profesorica kognitivne neuroznanosti na Univerzitetu Westminster, otkrila je dijelove svog istraživanja za britanski BBC.
Prema tom istraživanju tek nekolicina ispitanika kazala da osjeća da im se pamćenje poboljšalo, dok je 80 posto ljudi koji su sudjelovali reklo da se barem jedan aspekt njihove memorije pogoršao, što je znatno veći postotak od očekivanog.
Najčešća promjena bila je zaboravljanje kada se dogodio neki događaj ili incident, za što je 55 posto ljudi reklo da im se događa. To sugerira da je pandemija utjecala na našu percepciju vremena, što nije nimalo iznenađujuće. Naš je spektar aktivnosti toko zatvaranja vrlo ograničen - internetski sastanci, šetnja, televizija, još jedan obrok kod kuće. Dani, sedmice, mjeseci stopili su se u jedno. Prošla srijeda izgleda vrlo slično prethodnom ponedjeljku i vrlo je teško znati čak i u kojem ste mjesecu možda šetali određenim parkom, a kamoli tačan dan.
Sljedeća najčešća kategorija u kojoj su ljudi govorili da im se sjećanja pogoršala su korištenje prave riječi u rečenici. Zašto je zaboravljanje riječi poraslo tokom ograničenja zbog COVID-19 nije jasno, ali to bi se jednostavno moglo objasniti činjenicom da mnogi rade sami od kuće ili distancirani na radnom mjestu, pa su zato imali manje mogućnosti osobnog razgovora s drugim ljudima u proteklih godinu dana ili više.
Druge uobičajene poteškoće s pamćenjem koje su otkrili novi podaci bili su zaboravljanje da vam je nešto rečeno ili zaboravljanje na ono što ste rekli da ćete učiniti.
Jedan veliki faktor - na prvi pogled iznenađujući - bio je spol. Žene su češće rekle da im se pamćenje pogoršalo. Što bi moglo objasniti ovo? Čini se da su doživjele više negativnih promjena u svojoj radnoj situaciji, svojim vezama i ukupno preživjele više stresa. To se uklapa u druge studije koje su pokazale da su žene teže pogođene „zaključavanjem”.
Djeca posebno ugrožena
Fizička i društvena distanca i sigurnosne mjere utjecale su na odnos među ljudima i njihovu percepciju empatije prema drugima, navodi se u istraživanju koje su proveli talijanski doktori Valeria Saladino, Davide Algeri i Vincenzo Auriemma.
Dosadašnje studije epidemija, poput SARS-a, ebole, fripe H1N1, konjske gripe i trenutne pandemije COVID-19, pokazuju da psihološki učinci zaraze i karantene nisu ograničeni na strah od zaraze virusom.
Postoje neki elementi povezani s pandemijom koji utječu na veći broj stanovništva, poput odvojenosti od voljenih, gubitka slobode, neizvjesnosti u pogledu napredovanja bolesti i osjećaja bespomoćnosti. Ti bi aspekti mogli dovesti do dramatičnih posljedica, poput porasta samoubistava.
Suicidalno ponašanje često je povezano s osjećajem bijesa povezanim sa stresnim stanjem široko rasprostranjenim među ljudima koji su živjeli ili žive u najugroženijim područjima.
Nedavno istraživanje provedeno tokom pandemije COVID-19 pokazalo je da su djeca i mladi posebno su izloženi riziku od razvoja simptoma tjeskobe.
Istraživanje je provedeno na uzorku od 1.143 talijanske i španske djece (raspon 3–18 godina). Općenito, roditelji su tokom karantene primijetili emocionalne promjene u ponašanju svoje djece: simptomi povezani s poteškoćama u koncentraciji (76,6 posto), dosadom (52 posto), razdražljivošću (39 posto), nemirom (38,8 posto), nervozom (38 posto), osjećaj usamljenosti (31,3 posto), nemira (30,4 posto) i brige (30,1 posto).
Ekonomski problemi i usporavanje ekonomskih aktivnosti povezani su sa simptomima tjeskobe. Internetsko istraživanje provedeno na općoj populaciji u Kini pokazalo je da studenti imaju veću vjerojatnost da će doživjeti stres, tjeskobu i depresiju od ostalih tokom pandemije.
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija António Guterres je, u video obraćanju na nedavnom događaju organiziranom u okviru tekućeg Političkog foruma na visokoj razini (HLPF) o mentalnom zdravlju i dobrobiti, rekao je da službe za mentalno zdravlje već dugo pate od zanemarivanja i nedovoljnih ulaganja, a "premalo djece" ima pristup uslugama koje trebaju.
“Pandemija COVID-19 povećala je problem. Milioni djece ne pohađaju školu, što povećava njihovu ranjivost na nasilje i mentalni stres, dok su usluge ukinute ili premještene na internet. Budući da razmatramo ulaganje u snažan oporavak, podrška mentalnoj dobrobiti djece mora biti prioritet", rekao je Guterres.
Najat Maalla M'jid, specijalna predstavnica Ujedinjenih nacija za pitanja nasilja nad djecom naglasila je razarajući utjecaj nasilja na mentalno zdravlje djece.
"Izloženost nasilju i druga nepovoljna iskustva mogu izazvati toksične odgovore na stres koji uzrokuju i trenutnu i dugoročnu fiziološku i psihološku štetu kod djece. Uz ljudske troškove, značajni su i ekonomski troškovi koji dolaze s mentalnim bolestima", naglasila je. Dodala je da faza oporavka od pandemije pruža mogućnost zemljama da ulažu u ovo polje "ne možemo vratiti u normalu budući da ono što je bilo 'normalno' prije pandemije nije bilo dovoljno dobro, jer su države u prosjeku trošile samo dva posto svojih zdravstvenih proračuna na mentalno zdravlje”.
Podrška okruženja
Zdravstveni radnici su segment stanovništva koji je posebno pogođen stresom.
Oni riskiraju da razviju simptome česte u katastrofalnim situacijama, poput posttraumatskog stresnog poremećaja, sindroma ''izgaranja'', fizičke i emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i disocijacije. Tokom epidemije SARS-a, do 50 posto zdravstvenih radnika patilo je od akutnog psihološkog stresa, iscrpljenosti i posttraumatskog stresa, uzrokovanog strahom od zaraze članova njihovih porodica i produljenom socijalnom izolacijom.
Podaci iz istraživanja na 1.257 zdravstvenih radnika koji su pomagali pacijentima na odjelima COVID-19 te na odjelima druge i treće linije pokazali su visok postotak depresije (50 posto), anksioznosti (44,6 posto), nesanice (34 posto) i stresa (71,5 posto)
Također, stalni strah od zaraze dovodi do opsesivnih misli povećavajući progresivno zatvaranje osobe i smanjujući socijalne odnose.
Kao dio odgovora, Svjetska zdravstvena organiacija (WHO) je sarađivala s partnerima na razvoju niza uputa i materijala o aspektima mentalnog zdravlja i psihosocijalne potpore tokom pandemije COVID-19.
U jednoj od prvih smjernica WHO je naglasio da ljudi koji su pogođeni COVID-19 nisu učinili ništa loše i zaslužuju našu podršku, suosjećanje i dobrotu.
“Ne nazivajte ih 'slučajevi COVID-19', 'žrtve', 'obitelji COVID-19' ili 'oboljeli'. Oni su 'ljudi koji imaju COVID-19', 'ljudi koji se liječe od COVID-19' ili 'ljudi koji se oporavljaju od COVID-19', a nakon oporavka od COVID-19 život će im ići dalje i oni će raditi svoje poslove, živjeti sa svojim porodicama i voljenim osobama. Važno je odvojiti osobu od identiteta definiranog COVID-19, kako bi se smanjila stigma. Iznenadno ili gotovo stalno gledanje i slušanje vijesti o pandemiji može kod bilo koga izazvati zabrinutost. Doznajte činjenice; ne glasine i dezinformacije”, naglasio je, između ostalog WHO u smjernicama.
